"Bin Laden je bio opasan terorist s mnogo krvi na svojim rukama. Ipak, sada kada znamo da je za vrijeme napada bio nenaoružan, također znamo da nije trebao biti ubijen već doveden pred lice pravde. On je bio nepravedan - monstruozno nepravedan - ali njegovo smaknuće je također bilo nepravedno." napisao je ovih dana na svojoj Facebook stranici Miroslav Volf (Yale). Jedan od brojnih komentara koji su uslijedili glasio je otprilike ovako: "Miroslave, biste li vi povukli obarač da ste 1933. imali Hitlera na nišanu dok mirno pije čaj na trijemu?"
Podsjetilo me to na Festa Kivegerea koji je bio nadbiskup Ugande za vrijeme krvave vladavine Idi Amina. Idi Amin (široj javnosti poznat iz filma Posljednji kralj Škotske) bio je jedan od najstrašnijih tiranina u skorašnjoj povijesti. Između 1971. i 1979. zapovjedio je mučenja i ubijanja stotine tisuća ljudi od kojih su mnogi pripadali Kivegerinoj anglikanskoj crkvi. Prije nego što je Amin bio svrgnut s vlasti pitali su Kivegerea što bi učinio da se nađe u njegovoj blizini s nabijenim pištoljem. Biskup je odgovorio: "Pružio bih predsjedniku pištolj i rekao: "Mislim da je ovo vaše oružje. Moje oružje je ljubav.""
Stereotipni scenariji filmova koji su mene odgajali išli su malo drugačije. Prvo bi redatelj oslikao neku mirnu i nevinu sredinu (vrijedni i miroljubivi farmeri, stari dobri trgovac koji voli djecu, bezazlena obitelj...) zatim na scenu dolazi nasilnik (muči, tuče, ubija, prijeti, siluje, ucjenjuje...). Tu već, mi obični gledatelji, patimo sa žrtvama i vapimo za nekim tko će razvaliti tlačitelja. Onda dolazi heroj. On u stvari želi miroljubivo rješenje ali kad nakon nekoliko scena ono propada mora se vratiti nekoj od svojih starih vještina. Nakon duge borbe (koja traje većinu filma) heroj napokon pobjeđuje. Nasilnik leži svladan na podu, a heroj diže pištolj prema njegovoj glavi. Ipak, nakon nekoliko sekundi premišljanja, naš heroj polako spušta pištolj i odlučuje sačekati policiju. Nama gledateljima je lagano žao (iako si to ne smijemo priznati) jer čini se da bi jedan metak u glavu nekako bolje i brže nadomjestio strahote koje je nasilnik na početku filma napravio. Ipak, dok se heroj spasitelj polagano okreče, nasilnik zadnjim atomima snage vadi neko skriveno oružje i napada ga s leđa. Heroj se okreče i sada naravno nema izbora. Puca u samoobmani. Negativac pada mrtav, a mi gledatelji smo sretni jer smo duboko u sebi ionako to htjeli.
Stvari koje je Bin Laden učino svakako spadaju u one najstrašnije. Mnogi su vapili da bude uhvaćen i doveden pred lice pravde. Doduše nije imao oružje. A je li četa vrhunski obučenih američkih komandosa mogla svladati mršavog nenaoružanog pedesetogodišnjaka bez smaknuća i nije baš neka dilema.
Zanimljivije je pitati se što su amerikanci smjeli napraviti i što su trebali. I što bi se desilo da su išli nekim drugim putem. Na primjer da su uhitili Bin Ladena i krenuli u sudski postupak ili da su obavijestili Pakistance i zamolili ih da ga oni uhite. Scenariji su mnogobrojni, a argumenti i kontraargumenti duuuugački.
Iz mnogih kuteva ovakvo rješenje izgleda jednostavnije. Ali, smije li bilo tko jednostavno uzeti pravdu u svoje ruke i samim time sebe proglasiti vrhovnih autoritetom? Kako bi svjetska javnost reagirala kada bi hrvatski komandosi upali u npr. Australiju, pogubili nekog zločinca koji je ubijao nevine u Vukovaru, pokopali ga u oceanu i vratili se u Hrvatsku? Ako postoje oni koji su nedodirljivi i koji smiju raditi ono što drugi ne smiju radi ostvarenja svojih ciljeva znači li to da pobjeđuje pravda ili jednostavno onaj koji je jači? U slučaju amerikanaca čini mi se da je to na žalost nastavak logike po kojoj se drugima može suditi na međunarodnim sudovima ali njima ne.
Tko je pobijedio?
Amerikanci ili Bin Laden? Pravda ili nepravda? Nasilje ili nenasilje? Nenasilje sigurno nije. Prema citatu iz uvoda nije ni pravednost. A, Amerikanci? Jesu li oni pobijedili nasilnim putem ili su izabrali put nasilja koji je sam po sebi poraz? Iz perspektive onih koji pate i onih koji su izgubili svoje bližnje lako je poželjeti da nasilnik, u ovom slučaju Bin Laden bude pogubljen. Pravda ili „pravda“ je prečesto spora, a sudski mehanizmi puni rupa i ponekad nepravedni. Vijest da je Milošević umro u pritvoru, ne dočekavši presudu mnoge je razočarala. Nadali su se da će presuda ublažiti onu bol koju su doživjeli, a onda su saznali da se to nikad neće dogoditi. Vjerojatno bi im bilo lakše da je Milošević iznenada izvukao neko tajno oružje i da je onda pao mrtav pogođen metkom stražara.
Čitajući strane novine zastrašujuće mi je djelovala izjava jedne osobe pogođene napadom na New York 11.9.2001. Izjavila je da se sada nakon što je Bin Laden mrtav napokon može po prvi puta ponovo nasmijati.
To je poraz, a ne pobjeda.
Gledajući scene nepravde i patnje u filmovima za koje znamo da su fikcija lako možemo osjetiti bol, nelagodu i želju za osvetom. Nemjerljivo strašniji su događaji koji su pogodili New York ili Hrvatsku. Ne možemo i ne trebamo ostati ravnodušni. To je poziv na borbu i treba se odazvati. Pitanje je kakvim oružjem se trebamo boriti. Amerika, najveća svjetska sila, izabrala je ujedno biti i najveći proizvođač oružja. Biskup Kivegere govorio je o drugoj vrsti oružja. Bez obzira što bi Idi Amin i njemu slični vjerojatno bez problema ubili Kivegeru, njegova ideja ipak zvuči primamljivo. Podsjeća na onu biblijsku rečenicu: „Ne dopusti da te svlada zlo, već zlo nadvladaj dobrim!“
Kada bi samo svi mi kršćani „pucali“ iz takvog oružja svijet bi bio puno ljepše mjesto. A i neprijatelja bi bilo manje. Možda Bin Laden kakvog danas znamo ne bi nikada ni postojao.
