London

Većina studenata u Londonu se budi (ako se uopće probude) uz zvuke stanice Radio One i anarhičnog D.J.-a Chrisa Evansa – “čovjeka s crvenom kosom”. Političari, glumci, rock zvijezde i sportaši uživo odgovaraju na pitanja o cijeni novina i pekmeza “da bi pokazali jesu li u dodiru sa stvarnošću ili su samo osobnosti show-businessa”. Slušatelji iz cijele Engleske nazivaju želeći sudjelovati u emisiji Zatrubi trubom u kojoj mogu oglašavati automobilske sirene u ritmu s Čajkovskim

Uvijek možete očekivati neočekivano u Londonu, koji je nakon svih ovih godina još uvijek jedan od najvećih svjetskih kulturnih centara. Kako se u Londonu nalaze neka od najboljih mjesta za učenje, konkurencija pri upisima je vrlo jaka, posebno na specijaliziranim fakultetima za umjetnost, dramu i glazbu. Ali kako je biti student u gradu čiji je broj stanovnika tri puta veći od stanovništva Hrvatske ?

U Londonu možete studirati gotovo sve, od svahilija do kiropraktike ili naravno hrvatskog jezika (jedno od rijetkih mjesta u Engleskoj gdje je to moguće). Zbog veličine grada, i sa sveučilištima razbacanima posvuda po gradu, studenti lako mogu provesti 2 ili 3 sata dnevno putujući.

Nedavno su istraživanja pokazala da se londonski studenti najviše brinu zbog usamljenosti i razonode. U samom središtu glazbe i mode, nema kraja mogućnostima za izlazak, iako vas to može koštati 70 kuna za kino ili 120 kuna za ulazak u klub. Usprkos ovome, sama veličina grada olakšava usamljenost u gomili, a to je iznenađujuće uobičajen strah među studentima.

S porastom nezaposlenosti i mnogo većim brojem mladih ljudi u visokom školstvu Engleske (jedna trećina), jedna od najvećih problema londonskih studenata je što raditi nakon završetka studija. Mnogi završe na privremenom radu koji nema veze s onim što studiraju, pokušavajući otplatiti dugove koji su se skupili kroz školovanje. Život u Londonu je skup – studentski domovi košaju oko 3100 DEM na godinu, a jeftina soba košta oko 440 DM na mjesec. Ne postoje bonovi za hranu kao u Hrvatskoj, a troškovi dnevnog prijevoza koštaju 8,5 DM.

Financijski pritisak i mračna slika budućnosti razumljivo vode ka ciničnom, pesimističnom stavu mnogih studenata. “Što znači biti profesor?”, pitao je jedan student. “Profesor je”, glasi odgovor “netko čiji je posao govoriti studentima kako riješiti probleme koje je on sam izbjegao postavši profesor.”

Fiona Fisher      

Portugal

Jednom davno postojala je zemlja zvana Portugal. Ova malena zemlja je bila smještena na dalekom zapadu Europe i graničila je sa zemljom zvanom Španjolska i Atlanskim oceanom. Tamo je živjelo oko 10 milijuna stanovnika, a glavni grad je bio Lisabon. Ovo je bila prastara nacija s osmostoljetnom poviješću i jedna od prvih nacija u svijetu koja je ostvarila svoju nezavisnost. Njeno bogatstvo nije bilo u zlatu ili srebru, niti u nafti, već u bogatstvu njene povijesti. Ljudi iz mnogih kultura i rasa bili su nasljeđe koje je dovelo do otkrića novih svijetova i zemalja nikad prije istraženih.

 U takvoj atmosferi živio je Joao Manuel. Imao je 22 godine i prošavši kroz doba zašto – pitanja, prolazio je kroz doba sumnje. Tijekom svog kratkog postojanja tražio je sreću i istinu ali nije imao pojma gdje početi. Nije imao sigurnosti. Nije razumio zašto se u jednom trenutku osjećao sretnim, a idućeg bi utonuo u depresiju.

Iako mu je ostalo još samo jedna godina do diplome iz filozofije, budućnost je ostala nepoznanica. Na fakultet je otišao pronaći odgovore na svoja pitanja, ali umjesto toga su se pitanja umnožila. Studiji koji stvaraju razmišljajuća bića , a ne robote, su nestali sa tržišta i nisu zanimljivi društvu.

U potrazi za odgovorima, potražio je utočište u samom sebi. Izolirao se pokušavajući donijeti neke zaključke, ali zbog pritiska da se brzo odluči bio je još više uplašen. Što se tiče materijalnih stvari, ništa mu nije nedostajalo. Roditelji mu nisu bili ni bogati ni siromašni. Pripadali su srednjoj klasi. Imao je prijatelje i djevojke. Bio je mlad čovjek poput mnogih drugih Portugalaca, Engleza, Australijanaca, ... Bio je kao i svi ostali. Često se osjećao usamljenim u gomili.

Tjedan dana prije nego je trebao diplomirati, dogodilo se ono što nitko nije očekivao. Odustao je. Definitivno se predao. Jednostavno nije mogao dalje, nije imao razloga za život. Nije pronašao odgovore na svoje egzistencijalne sumnje. Bio je jedan korak od kraja, ali…

Alcino Raposo      

Danska

Kratki zapis studenta novinarstva

Dok danska zimska magla gusta poput vune okružuje zgradu u kojoj živim, pokušavam zadržati hladnoću na udobnoj udaljenosti opisujući ugodne uvjete studiranja u Danskoj.

Većina studenata u našoj zemlji prima mjesečnu stipendiju od otprilike 550 USD koju daje danska vlada. S tim novcem mogu iznajmiti stan u središtu Aarhusa, drugog najvećeg grada u Danskoj. Tako se usprkos vlažnoj klimi i zimskim temperaturama s prosjekom 0 stupnjeva, nemam što požaliti.

 Jedna od naših rijetkih briga su ispiti. Kako počinju u siječnju i svibnju ili lipnju, obično pokvare najbolje vrijeme godine: Božić i proljetno vrijeme.

Srećom, većina mojih ispita je iza mene. Sa samo tri mjeseca do završetka fakulteta novinarstva, osvrćem se na četiri godine predavanja i vježbi. Sjedio sam u predavaonici i napisao stotine članaka, napravio desetke intervjua i nekoliko radio programa.

Nakon godine  i pol na faksu, proveo sam pola godine u EC (Europska unija) – uredu za javno informiranje u Bruxellesu. Nakon vremena provedenog u sporo kucajućem srcu Europe preselio sam se natrag u Dansku da bi radio za dvoje danskih novina: Danske poslovne novine, smještene u našem glavnom gradu Copenhagenu, i novine u Aarhusu, “rodnom gradu” novinarskog fakulteta.>

Kao student imao sam priliku pisati za šire čitateljstvo a ne samo za profesore i koš za smeće. Imao sam pristup člancima pod jednakim uvjetima kao i moje kolege koji su već bili novinari. Jako mi se svidjelo biti jedan od kotača u mašineriji pravog radnog mjesta.

Nažalost, suradnja s privatnim kompanijama izvan Sveučilišta je vrlo rijetka u Danskoj. Cijeli obrazovni sektor je javno financiran. Samo nekolicina studenata radi na istraživačkim projektima u suradnji s privatnim kompanijama. Poslovni život i Sveučilište nemaju mnogo koristi jedni od drugih jer ne razmjenjuju sredstva.

S druge strane, privatne kompanije su vrlo naklonjene mladim diplomiranim studentima. Većina studenata u Danskoj se ne mora mnogo brinuti zbog nezaposlenosti kad diplomiraju. Nadam se da će se i moje brige oko nalaženja posla pokazati neutemeljnima kad za nekoliko mjeseci diplomiram.

Pronašao posao ili ne, vrlo sam zadovoljan što sam student u Danskoj.

Morten Bonde Pedersen      

Švedska

Hrvatski uzor studiranja: Studentima stipendije i dugoročni krediti

Znanstvena istraživanja Ministarstva prosvjete, dokazala su da hrvatska znanstvena i stručna javnost smatra kako bi u Hrvatskoj bilo najbolje primijeniti model švedskog visokoškolskog sustava. Švedska je jedna od najrazvijenijih europskih i svjetskih zemalja, koja ima više od 240 000 studenata u visokoškolskom obrazovanju. Nastavne planove i programe za sveučilišta utvrđuje i donosi posebna vladina institucija – Universitate och hogskola Ankete UHA (Nacionalni biro za svučilišta i koledže). Visokoškolsko obrazovanje traje u pravilu od jedne do pet godina, a upis je omogućen svima koji završe obvezno devetogodišnje obrazovanje i dvogodišnje srednjoškolsko obrazovanje. Važan princip švedskog visokoškolskog obrazovanja jest povezanost s profesionalnim obrazovanjem; zanimljivo je da je više od 79% studenata u visokoškolskom obrazovanju starije od 25 godina. Obrazovanje nastavnika i viših medicinskih sestara, također je dio visokoškolskog obrazovanja . U posljediplomske studije mogu se upisati samo izvrsni studenti koji su završili visokoškolsko obrazovanje u trajanju od tri do pet godina. Osobita razvijenost demokratskih odnosa dokazuje se i u sustavu ocjenjivanja prema kojem svaka studijska godina donosi 40 bodova, svaki tjedan jedan bod (postoji tjedno ocjenjivanje), a svaki student na kraju školske godine mora postići minimum propisanih bodova iz matičnih kolegija. Sustav plaćanja u švedskom visokoškolskom obrazovanju strukturiran je tako da za javne studijske programe koje utvrđuje švedski Parlament, sredstva osigurava država, a lokalne i pojedinačne studije plaćaju zaintersirani pojedinci. Redovnim studentima država osigurava stipendije i dugoročne kredite pod uvjetom da studenti nakon završenog studija moraju prihvatiti ponuđeni posao. Ovakav model visokoškolskog obrazovanja, mogao bi biti prihvaćen i u Hrvatskoj uz uvjet da se prihvati cjelovita koncepcija švedskog školstva, ali i demokratskog i gospodarskog razvoja švedskog društva.

Prof. dr. Ivan Vuković      

Norveška

Fjordovi, skijanje ili studiranje? (jeftino studiranje – skupo življenje)

Moderna zapadna zemlja na dalekom sjeveru Europe. Poznata je po svojim trolovima i lovu na kitove. Ali je također i zemlja s najsjevernijim sveučilištem na svijetu, u Tromsu. Ostala sveučilišta nalaze se u Tromdheimu, Bergenu i Oslu.

Ali što i kako studirati u zemlji fjordova? Povijesno-filozofski fakultet (povijest, jezici i ostale umjetnosti), Fakultet za matematiku i priroden znanosti te Fakultet društvenih znanosti pokrivaju većinu stranica u katalogu predavanja na Sveučilištu u Oslu. Oni vjerojatno imaju većinu studenata (ako ne to, onda barem imaju najviše zgrade).

Studirajući na ovom ili nekom drugom fakultetu u Norveškoj, dobivate najbolju socijalnu skrb. Norveška je poznata kao država s dobrim socijalnim i zdravstvenim osiguranjem. Studntska organizacija brine se o liječničkoj i psihološkoj skrbi, sportskim objektima i dječjim vrtićima. To uglavnom financiraju studenti i to je sve što se plaća za studiranje.

Moguće je živjeti u jednom od studentskih domova gdje je nekih 1000 studenata našlo jeftinu sobu. Ipak, većina studenata živi u sobama i stanovima negdje u gradu.

Ali studentima u Norveškoj studiranje nije sve. Kroz cijeli smestar održavaju se najrazličitije zabave. Možda zato da se zaboravi činjenica da je u Norveškoj vrlo skupo živjeti?! Naći ćete zabave u studentskim domovima, zabave na fakultetima, zabave studentskih organizacija… Samo u Oslu studentskih organizacija ima više od 200. Tu se okupljaju studenti različitih interesa, postoji motociklistički klub, filmski klub, stranački klub, politički klubovi svih vrsta, zborovi i orkestri. Ne smijemo zaboraviti i mnoge kršćanske grupe. Kršćanska unija je primjer međunarodne grupe s otvorenim srcem za brojne inozemne studente.

Za slučaj da sve ovo nije dosta, postoji dovoljno discoklubova, barova, kavana, kina, koncerata i sportskih objekata. Oko jedne trećine studenata u Oslu sudjeluje u različitim sportskim aktivnostima koje nudi Sveučilište, a na jesen će za uporabu biti otvoren novi veliki sportski centar. Pošto su Norvežani rođeni sa skijama na nogama, može ih se naći u gomilama na skijaškim stazama cijele zime.

Za mnoge je vrijeme studiranja i vrijeme raspravljanja, vrijeme za pronalaženje vlastitog mišljenja. Posebice su važni aktualni problemi. Često se postavljaju osnovna pitanja iako se ne događa ništa što bi ih izazvalo; tko sam ja, zašto živim, tko je Bog? Zauzetost studiranjem, aktivnostima u slobodno vrijeme, spavanjem, ne ostavlja mnogo prostora za ozbiljno razmišljanje.

Važna tema u tim mjesecima je rasizam i nacionalizam. Vrlo je malo nacista u Norveškoj koji su voljni uporabiti nasilje, ali ni njima se neće dati šansa. Razne grupe na Sveučilištu surađuju i organiziraju demonstracije, predavanja i pomoć za strance koji se osjećaju diskriminiranim. 4. veljače je sveučilište u Oslu proglašeno područjem bez rasizma.

Ali za studente je najvažnija njihova vlastita dobrobit. Važno je imati dobru socijalnu skrb, važno je i pitanje može li se nakon studiranja naći posao, jer postoji mnogo nezaposlenih.

Kako završiti? Možda ovako: Norveška je zemlja s fantastičnim mogućnostima studiranja – jednostavno mi se sviđa.

Rolf Wachter      

Kanada

Tko ima vremena za tenisice?

Ponedjeljak – prvi dan u tjednu, dan kada shvatiš da se svi tvoji planovi od petka da ćeš učiniti mnogo posla preko vikenda, nikada ne ostvare, kada si obećao da ćeš cijeli dan (no, barem jedno poslijepodne) provesti u knjižnici, da bi nadoknadila sve što si propustila u čitanju preko vikedna. Ponedjeljak – dan koji uvijek dođe prebrzo.

Stižem u učionicu. Profesor kasni pet minuta pa sam uspjela “kliznuti” na stražnje sjedalo prije nego počne nastava. Ipak nisam zaksnila! Nikad neću naučiti da moram ranije krenuti od kuće; čini mi se da sam stekla lošu naviku. Otvorila sam knjigu i uzela olovku s namjerom da pravim bilješke, ali se ispostavilo da moj razum ima svoju vlastitu volju… bijeg u zemlju sanjarenja… misaoni bijeg u kojem prečesto uživam.

Studentski život u Kanadi – život koji vrlo dobro znam. Posljednjih pet godina studiram na sveučilištu McMaster u Hamiltonu (Ontario, Kanada). Mc Master je jedno od nekoliko sveučilišta u jugozapadnom Ontariju i smatra se sveučilištem srednje veličine, koje pohađa oko 20 000 studenata. McMaster je i medicinska škola, a također i škola za fizoterapiju. Fakultet je postao moj prioritet, moja obitelj, moj hobi i moj identitet. Ni jedna riječ me ne opisuje bolje od riječi student. Ja sam student – što to znači? U Kanadi to znači da vjerojatno živiš daleko od svoje kuće i imaš tek toliko novaca da platiš račun za međugradske telefonske pozive i mjesečnu stanarinu, da je dan prekratak da bi mogao naučiti sve što je potrebno za pet predmeta koje imaš i da ti je ili zlo od hrane u studentskom restoranu, ili pokušavaš odgonetnuti knjigu recepata koju ti je za Božić dala tvoja brižna majka. Također imaš punu kuću cimera koji su s tobom u najboljim trenucima (kada položiš ispit s odličnim) i u najgorim trenucima (kada se dečku za kojeg se ti zanimaš slučajno sviđa tvoja najbolja prijateljica. Joj!) Krajnji zajednički cilj kojeg ti i ostali tvoji vrijedni prijatelji imate je DIPLOMA! Ako si poput mene, taj cilj ćeš dostiči za manje od godinu dana, no neki studenti zastanu negdje između 2. i 5. godine i još su daleko od završetka studiranja. Neki od omiljenih studija su: strojarstvo, tjelesni odgoj, prirodne i društvene znanosti te medicina. Da bi uspio na fakultetu, moraš učenje shvatiti prilično ozbiljno i moraš provesti mnogo vremena u knjižnici; obično učeći, no ponekad i dangubeći vrijeme s prijateljima.

U izvannastavnim aktivnostima uživa gotovo svaki student, a to su: pjevanje u studentskom zboru, članstvo u različitim sportskim ekipama studenata (odbojka, košarka, bejzbol, hokej,…) ili različitim klubovima (novinarstvo, zaštita okoliša, komitet za zaštitu ljudskih prava, kršćansko društvo,…). Nekoliko se studenata natječe za unutarškolska vodeća mjesta kao što su: upravitelj studentskog doma, koordinator posebnih događaja ili čak predsjednik studentske udruge. Neki studenti honorarno rade kao konobari, službenici na šalterima banke ili kao asistenti na fakultetima. Poneki studenti moraju raditi da bi priskrbili približno 10 000 dolara  za godišnju školarinu. Taj se novac potroši na instrukcije, knjige, stanarinu, telefon, račune za vodu i plin, džeparac za izlazak u kino i ostale potrepštine. Honorarni posao može donijeti dobit od oko 2 000 dolara godišnje, tako da je za ostatak potrebno ili zatražiti stipendiju od države ili primati pomoć od roditelja.

O čemu razmišljaju studenti? Ako žele proći na ispitima, onda o učenju, ali iznenađujuće je koliko mentalne energije može potrošiti na preobilje tema: odnosi, traženje posla i nedostatak mogućnosti za zaposlenje (čak i za one s fakultetskim diplomama), odnosi, nabavljanje računala, smisao života, i… jesam li spomenula odnosi? Da, dobro je poznat fenomen da kanadski studenti proučavaju ljude. Dečki misle na djevojke, cimeri na cimere, djeca razmatraju svoj odnos s roditeljima, a djevojke definitivno pokušavaju skužiti dečke. Ta tema unosi živost u razgovore širom studentskog naselja.

Što je to? Moja pozornost bila je iznenada vraćena predavanju. Nisam li upravo čula profesora kako govori da će njegov posljednji navod zasigurno biti jedno od pitanja na polugodišnjem ispitu. Ups! Morat ću to kasnije od nekoga prepisati. Pogledala sam uokolo da vidim je li Joe stigao na predavanje. Da, kao i obično sjedi u prvom redu. Koji štreber! Sad sam se sjetila; Joe sinoć nije nazvao. Poslat ću mu poruku da ga pitam za naš zadatak iz statistike. Da, ali do njega sjedi Ann. Morat ću ih pozvati da idu na ručak s Navinom, Miriam i sa mnom. Pitam se hoće li se Kim sjetiti doći na aerobic. O, ne! Moje tenisice! Ah, pa ne mogu na sve misliti. Tek je 9 ujutro, a na toliko toga bih trebala misliti…

Rosemary Zacharias