Amerika

Za brucoše na Fakultetu slobodnih umjetnosti, koji sam ja pohađala, obično se održava tjedan orijentacije kada studenti uče kako se snalaziti na fakultetu, kada se sastaju sa svojim akademskim savjetnicima, kada polažu ispite od čijih rezultata ovisi koju će razinu predavanja pohađati (na primjer iz znanstvenih i jezičnih predmeta) i kada se prijavljuju na izabrane predmete. Također moraju odlaziti na grupe za razgovor o prijelazu iz srednje škole na sveučilište, te pogodnostima i problemima koji se mogu pojaviti. Na prvoj godini svi studenti žive u domovima i dijele sobu s još jednim studentom ili studenticom. Ranije su već popunili upitnik o sebi, pa su im prema njemu dodijeljeni cimeri. Početak godine možete prepoznati po tome što su predavanja dobro posjećena, kao i doručak koji se poslužuje na samom fakultetu. Kasnije tijekom semestra, na doručku se pojavljuju samo oni okorjeli doručkovatelji.

Ellen Hampton   

Engleska

Umjetnost sam studirala u Londonu na sveučilištu podijeljenom u četiri fakulteta. Postojao je širok izbor predmeta, pa sam na prvoj godini uzela proučavanje okoliša i umjetnost u kontekstu zajednice. Na tim je predmetima bilo studenata u dobi od 18 godina (došli su odmah nakon srednje škole), ali i onih koji su već bili na fakultetu, ili su prije dolaska bili zaposleni, ili imali obitelj. Jedna studentica u sedmogodišnjem izvanrednom programu je već dobrano zagazila u šezdesete godine! Početak školske godine sastoji se od mnogo gužve, obrazaca za ispunjavanje, fotografiranja za različite dokumente i velikim novčanim izdacima. Na predavanju iz umjetnosti su nam dali gomile materijala, a tek poslije su nam rekli koliko trebamo platiti. Naravno da su predstavnici sveučilišta držali uobičajene govore o tome kako smo povlašteni što studiramo tamo. Jedan u odjelu nam je rekao kako je baš sada vrijeme da podivljamo i ofarbamo kosu – što nam je naravno ubilo svaku želju da to i učinimo. Za studente nije baš bilo neke vidljive podrške. Iako smo zbog te podrške svi imali “osobne tutore – voditelje kroz studij”, ali smo ih zapravo jako rijetko mogli pronaći…

Samantha Johnson   

Škotska

Takozvani brucoški tjedan je na mnogim sveučilištima u Škotskoj ogroman događaj. Radi se o mješavini obilazaka knjižnica (kako posuditi knjigu bez uključivanja alarmnog sustava u cijeloj knjižnici), profesorskih predavanja o nekim programima (101 dobar razlog zašto studirati neke vrlo mutne predmete), govora o zdravstvenoj zaštiti i sigurnosti (kako preživjeti s jako malo hrane, a ipak izbjeći odvratne zarazne bolesti), te zezanja, zezanja, zezanja… Jedan od glavnih tjednih zbivanja na mojem sveučilištu bio je brucoški sajam gdje bi bezbroj studentskih klubova i društava postavilo štandove radi oglašavanja svojih aktivnosti. Bilo je tu svega; od kršćanskog studentskog pokreta do Vikinškog društva (vodili su ga studenti Norvežani), od padobranskog kluba do grupe za francuske madrigale. Za one koji su se potuno zbunili ili htjeli odustati od studija, osnovan je klub čiji je jedini cilj bio gledanje TV- a i odlaženje u kafiće. Klubu je dano zagonetno ime Društvo kosilica. Svake večeri tijekom brucoškog tjedna postoji veliki izbor tuluma, koncerata i kafića. Različite studentske udruge se natječu u tome koja će dovesti najpoznatija imena da sviraju na njihovim mjestima za sastajanje. Grupe poput: U2, Simple Mainds, Rothouse Flowers, pa čak i sveprisutni Oasis i Blur, bile su nitko i ništa prije nego su počele svirati na studentskim turnejama. Ali ako misliš da je u Škotskoj početak studiranja samo tulum, nije loše još jednom razmisliti o tome… Usred sve te zapaljenosti i buke, većina novih studenata osjeća se poprilično usamljeno, poprilično bespomoćno i poprilično zabrinuto zbog svojeg novog života na sveučilištu. Tjedan dana obilaska svih postojećih tuluma (postanete party-animal) pomaže izbrisati tugu, ali kada predavanja počnu zapravo, a prvi se rokovi počnu nazirati, većina studenata izdržava pošteno zagrijavanje stolca.

Fiona Fisher   

Njemačka

Odmah po završetku srednje škole, iz Njemačke sam otišao u London, gdje sam studirao na Kraljevskoj glazbenoj akademiji (Royal Academy of Music). Predavanja su se uglavnom usredotočavala na pouke iz određenih instrumenata (u mojem slučaju violine), a bilo je i mnogo orkestralnih projekata – od onih izrazito nadahnjujućih – do onih od kojih vam se vidjelo da vam se diže kosa na glavi. Najzanimljivija predavanja imao je profesor koji je istodobno bio i genijalac i luđak (to je često jedna te ista stvar). Akademija je bila živahno mjesto: sjećam se folklornog koncerta škotske domoljubne stranke (s kiltovima i gajdama) i dobrotvornog koncerta kojeg je organizirala jedna studentica kako bi platila školarinu. Jedini studentski klubovi bili su kršćanski pokret i nogometni klub. Godine 1994. vratio sam se u Njemačku na postdiplomski studij na Glazbenom konzervatoriju u Freiburgu. Dok je londonska Akademija općenito bila vrlo fleksibilna, u Freiburgu je umjetnička okretnost bila gotovo neznatna, pa su se potvrdile sve moje predrasude o njemačkoj birokraciji. Unatoč tome, Freiburg je divno mjesto zbog Crne šume i njezine torte…

Eckart Schmidt