Ima i više od mjesec dana otkako je počela nova godina, naime nova školska godina, jer studentima se godine ionako broje od «oktobra do oktobra». No bez obzira na to što je cijela stvar tek započela, mediji su već sad utihnuli; iako bi vam se moglo učiniti da kasnimo sa komentarima na čitavu ovu temu, uvjeravam vas: tek samo počeli progovarati!

Welcome to Croatia

U slučaju da ima netko tko još nije gledao (ili, još bolje, čitao) Olivera Twista i ne sjeća se onog trenutka kada Oliver izgovara ono famozno: «Gospodine, mogu li dobiti još?», a mi debelo zavaljeni u svoje fotelje ili stolice Cinestara , te nije proživio katarzu savršeno izrežiranog trenutka, ima još jednu priliku. Naime, nedavno se u medijima povlačio problem koji je otprilike glasio: previše studenata, premalo prostora! Za provedbe Bolonjskog procesa i reforme za koju naš ministar Dragan Primorac tvrdi da je «najbolja u Europi», studenti su postali sve mali siročići koji sjede jedni drugima na glavi, oni koji imaju sreće na prozorskim daskama, a ostali se guše u dvoranama koje primaju 70 studenata, a eto, treba ih se ugurati 90. Uz visoko obrazovanu populaciju u Hrvatskoj koja pokriva manje od desetine stanovništva, netko se je usudio reći da studenata ima previše, a dodamo li tome još i podatak da 70% studenata koji upišu neki fakultet nikada ne diplomira, imamo jednadžbu u kojoj je problem lijepo zapakiran pod nazivom: Hrvatsko visokoškolsko obrazovanje.

Zašto na EFZG-u predavanja nisu obavezna

Prema preporukama Bolonjskog procesa, da bi se osigurala maksimalna kvaliteta nastave i da bi se mogao pratiti rad svakog studenta, na predavanjima ne bi smjelo biti više od sto studenata, na vježbama više od pedeset, a u istraživačkom projektu više od dvadeset. Zbog očitih problema sa prostorom i «viškom» studenata, dvorane su dupkom pune, osnovne ideje «bolonje» se ne primjenjuju, a osim s prostorom, upisnim kvotama i pravima dodijeljenima djeci branitelja, organizatori nastave najveće probleme imaju s profesorima. Prosjek godina redovnih profesora gotovo je kao i u zastupnika u Saboru, jer niti ima dovoljno zainteresiranih za posao sveučilišnog profesora jer su plaće slabe, a niti je dovoljno obrazovanih, jer na to nitko nije mislio. Problemi s prostorom zapravo nisu ništa novo: na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu u prvih mjesec dana na početku svake školske godine dio se starijih studenata više ni ne pojavljuje; gužve su na predavanjima tolike da u slučaju da ne stignete pred dvoranu u kojoj imate predavanje najmanje 20 minuta ranije, šanse da ćete imati mjesto za sjesti su minimalne. U takvim slučajevima otvoreno vam je nekoliko mogućnosti: ne doći na predavanje, poslati kolegu ranije da i vama zauzme mjesto ili sjesti na pod/prozor/stepenice pri čemu riskirate da budete izbačeni jer «tko nije osigurao mjesto nema što tu sjediti na podu; u ovakvim uvjetima se stvarno ne da raditi!». Predavanja zato nisu obavezna: mjesta za sve naprosto nema! To što ste i vi pošteno platili svojih 5500 kuna, ne igra nikakvu ulogu.

Da bi stvar bila još veselija, najveću buku diglo je nekoliko nadobudnih studenata sa Hrvatskih studija. Koliko zbog Ivice Kostelića i Ivane Brkljačić koji su od ove godine studenti HS-a, a koliko zbog stvarne zainteresiranosti javnosti za veličinu problema, mediji su zdušno prihvatili igru i potpomogli svojim oruđem da čitava stvar ima čim veći odjek. Uzmemo li u obzir da Hrvatske studije do sad gotovo nitko (osim nekoliko entuzijasta zaposlenih na tom fakultetu) nije shvaćao ozbiljno i činjenice da se s istim problemima njihovi studenti bore već godinama, rješenje je ponuđeno razmjerno brzo. Odgovor na nedostatak prostora, opreme, grijanja usred zime, prevelike grupe, nepostojanje kabineta za profesore u kojima bi se mogle održavati redovite konzultacije, ne postojanje prostora za studentske udruge, premale knjižnice i ostalih većih ili manjih problema bila je: Operacija Borongaj!

Operacija Borongaj

Preuređenjem napuštene kasarne JNA na Borongaju u sveučilišni kampus više ni nije tako nova ideja, no vijest da bi se neki od fakulteta mogli već narednog semestra tamo preseliti i više je nego nova. I vrlo vjerojatno neistinita. Da ta vijest kola Hrvatskim studijima već nekih tjedan-dva i nije neka vijest: pretpostavlja se da to samo bio odgovor nadobudnim studentima koji se samo bore za svoja prava i dostojanstvo. Kao prvo, HS je već zakupio dvorane Otvorenog učilišta na godinu dana, kasarne, zapravo cijeli kompleks izgledaju gore od Maksimirskog stadiona, a za obnovu treba čitav iznos jednog «inozemnog megakredita», kako je izjavio prof. Josip Kregar sa Pravnog fakulteta za Feral Tribune. Kregar također predviđa kako bi obnova mogla potrajati godinama. Na kritike slične ovima premijer Sanader i ministar Primorac odgovaraju uključivanjem privatnog kapitala, no problem je u tome što nije sasvim jasno s kojim bi se interesom taj privatni kapital trebao uključiti.

Da se ne bi nešto krivo shvatilo: sveučilišni kampus sjajna je ideja koja bi riješila goruće probleme nekoliko itekako značajnih fakulteta zagrebačkog Sveučilišta i otvorila nove mogućnosti akademskoj i istraživačkoj zajednici. Pohvala decentralizaciji Hrvatske je i jedan takav obrazovno-znanstveno-istraživački centar otvoren u Rijeci. Iako nije do kraja obnovljen i sasvim gotov, bit će to svijetli primjer ostatku zemlje- u takvim se uvjetima može održavati nastava prema preporukama Bolonjskog procesa. No kako to uvijek biva u Hrvatskoj, ono u što su oči javnosti najviše uprte i u što se polaže najviše nade obično se napravi stihijski i paušalno, a ne pomno planirano i odgovorno, tako je i Operacija Borongaj, upravo kao i Bolonjski proces, na putu da postane nacionalno ruglo.

*Naslov, sa zahvalnošću, preuzet iz: Feral Tribune, 13. listopad 2006., broj 1099, godina XXIII

Margareta Mihalic