Prije četiri dana, uoči 88. rođendana, tiho je preminuo Franjo Starčević, samoprijegorni goranski heroj mirotvorstva, koji je tijekom ratnih devedesetih neumorno radio na približavanju hrvatskih i srpskih sela i obitelji. Franjo Starčević pripada skupini heroja, uvijek u manjini, čija imena i čiji rad rijetko pristižu na naslovnice vodećih glasila, iako to zaslužuju daleko više od onih čije životno djelo obilježavaju pobjede na ratištima i biralištima.
U vrijeme kada je u Hrvatskoj mirotvorstvo bilo nepoželjno, čak po život opasan poziv, Franjo se odano predao pozivu zbilažavanja goranskih Hrvata i Srba. Nije dovoljno poznato da je tijekom ratnih devedesetih, od svih regija u Hrvatskoj nasljenim Srbima I Hrvatima, jedino Gorski kotar bio pošteđen ratnih sukoba i nasilja.
To se nije dogodlio slučajno. Niti se to dogodilo zahvaljujući službenoj politici Hrvatske u to vrijeme. Da je tijekom svih tih ratnih godina Gorski kotar jedini ustrajao kao oaza mira u Hrvatskoj ponajprije možemo zahvaliti samoprijegornosti i upornosti Franje Stračevića i utjecaju skupine Gorana (među inima Josipa Horvata i Nade Glad) koji nisu dozvolili da ih vodi diktat vremena nabijen strahom, predrasudama, podjelama i nacionalnom mržnjom, te su svoje živote posvetili stvaranju ozračja mira, povjerenja i smirivanja strasti u odnosima Hrvata i Srba Gorskog kotara.
Zahvaljujući mirotvorstvu grad Mrkopalj, dom Franje Starčevića, danas je upisan u kartu svjetskog mirotvorstva. U službi veleposlanika mira pješačeći Franjo je iz Mrkoplja obilazio srpska sela, a učinak njegove upornosti i odvažnosti bio je uklanjanje mentalnih i inih barikada koje su djelile srpska od hrvatskih sela u Gorskom kotaru. Uskoro, još za ratnih godina, njegovim upornim radom u Mrkoplju je ponikla, i danas u svijetu poznata, Škola mira – snažan svjetionik mira iz vremena kada je bilo opasno graditi mir.
Upravo zbog toga što Franjo Starčević pripada onoj velikoj manjini pojedinaca koji sebi ne mogu dozvoliti da ih nosi bujica većine, ostavština njegova života od presudnog je značaja za sve one koji žele Hrvatsku graditi na vrijednostima pravednosti i mira poniklih na zdravim i plemenitim međuljudskim odnosima. Jer istinski iskoraci prema boljem i ljepšem svijetu događaju se zahvaljujući svijesti manjine kojoj pripada Franjo Starcevic, a ne većine koju vode generali, ratnici i krvlju natopljene revolucije.
Ako u malenoj Hrvatskoj želimo prepoznati velikane, koji su svojim životom nasljeđivali Isusov primjer ljubavi spram bližnjih, a koji ponajprije uključuju one kojima se nameće stigma naših neprijatelja, onda takva heroja imamo u samozatajnom Franji Starčeviću. Zbog toga Gorski kotar može biti ponosan da je tijekom ratnih devedesetih uspio u onome u čemu nije uspjela niti jedna druga regija u Hrvatskoj, od Slavonije do Dalmacije.
Danas, u vrijeme kada je svijet udaljen tek korak od mogućih zastrašujućih sukoba globalnih dosega, i kada mnogi neumorno rade na tome kako bi vratili svijest Hrvatske u emotivno stanje uzavrelih devedesetih, ne smijemo zaboraviti ostavštinu Franje Starčevića.
Tihomir Kukolja (boldywalking.blogspot.com)
