... Gledam sve te filmove koji tako divno završavaju nakon tako kompliciranih priča, i dvoje idealnih ljudi se nađe, i sve je to tako savršeno. Al na kraju, ima nešto i u tome. Postoje i stvarne priče kad su ljudi postojali samo jedno za drugo. Kad ni jedno ni drugo nisu vidjeli nikog drugog. Kad su oboje htjeli bit samo s tom jednom osobom. Istinite priče, ne bajke.
Koji bolji način da ti neko pokaže da mu je stalo od toga da ti posveti pažnju, da odvaja vrijeme za tebe, da se ne suzdržava kad priča o osjećajima koje izazivaš u njemu. Mora postojat nešto idealno. Ne u smislu idealne osobe, ne očekujem to. Al idealna prilika. Idealni trenutak, kad vidiš osobu s kojom želiš bit cijeli svoj život – i ona vidi tebe na isti način. I onda da ne moraš tražit izgovore da razgovaraš s tom osobom, nego da možeš doć i pričat i da ste obadvoje u tome. I da se ne moraš trudit izvlačit pitanja od ne znam kud jer druga osoba ne sudjeluje baš u razgovoru, nego da to stvarno bude dijalog dvoje ljudi koji se zanimaju jedno za drugo. Pored takve slike, sve manje od toga pada u sjenu. Mislim da su najgori neprijatelji izgradnje takvog jednog odnosa s „pravom“ osobom trenutni osjećaji koji se javljaju uslijed osjećaja usamljenosti, uslijed potrebe za dodirom, za nekom toplinom. Ti osjećaji funkcioniraju samo na površini, a tako su dubinski snažni vrlo često. ...
Ela Magda
