| 21 Veljača 2011
Sjeo sam za kompjutor nakon par dana odsustva i mislio sam malo prošvrljat ali dočekala me ergela obavijesti o prosvjedu koji će se održati u utorak na Markovom trgu i mogu reći da sam stao i malo se zamislio nad tim. Po prirodi sam idealist i nekako sam oduvijek vjerovao samo u ono najbolje u ljudima.
Kad sam bio manji, sjećam se kad bi slušao starije kako ispijajući kavu nakon nedjeljnog ručka govore o aktualnim zbivanjima u zemlji jedna riječ je prilično često bila upotrebljivana. Bila je to riječ „LOPOV“. Iako je moje iskustvo u poznavanju te riječi proizlazilo iz razbibrige koju smo upražnjavali poslije škole u parkiću igrajući se lopova i pandura, već iz samo tog iskustva bilo je jasno da je biti lopov nepoželjno. Kasnije, odrastajući počeo sam žaliti ljude koji, kako sam smatrao, više iz neke neukosti nego iskustva, označavaju političare lopovima. Smatrao sam to generaliziranjem i preuveličavanjem. Osjećao sam donekle i sram što neki ljudi bliski meni nemaju intelektualne snage da se odupru mentalitetu ovog podneblja i stavu da „vlada krade“ i da su „svi političari lopovi“. Osobno sam smatrao da su neki, ako ne većina ljudi na vladajućim položajima nekompetentni za obavljanje svojih dužnosti na razini koja je potrebna da ova zemlja funkcionira na jedan normalan i produktivan način koji će priskrbiti sigurnost i dostojanstven život svojim stanovnicima. Ali nekako sam uvijek odbijao prihvatiti uvriježeno mišljenje da su svi negdje nešto ukrali i da je to jedini razlog zašto naša država ne funkcionira na pravilan način.
Kad je Ivo Sanader otišao sa mjesta premijera pomislio sam da je čovjek shvatio da nije u stanju kvalitetno obavljati svoj posao ili da će situacija bit još gora i da ne želi bit pod puškom odgovornosti. Taj potez smatrao sam kukavičkim, kao i većina naše zemlje, međutim nisam u tome vidio ono što je od samog početka bilo očito. To nije bilo povlačenje, to je bio najobičniji bijeg nakon pljačke. Kad sam u novinama pročitao razne članke o tome kako je Sanader oprao XY milijuna HRVATSKIH kuna postalo mi je jasno tko je cijelo ovo vrijeme bio intelektualno inferiorniji iako iz idealističkih razloga. Postalo mi je jasno koliko je sirova stvarnost u kojoj živimo i koliko je zapravo duboka kriza, ponajprije morala, u koju je ova zemlja upala. Cijela situacija bi mi vjerojatno bila komična da nije toliko tragična i poražavajuća. Nažalost, ipak se pokazala ispravnom tvrdnja da „Kad postane očito.....znači da je prekasno“. Paradoksalna je zapravo situacija u kojoj kao najveći plus svog mandata vlada ističe tzv. „borbu protiv korupcije“ u kojoj progone svoje dojučerašnje kolege i čiji predmet istrage bi vjerojatno i sami trebali biti. O monetarnoj i kreditnoj politici koja je crna rupa našeg gospodarstva da i ne govorim. I dok stanovnici naše zemlje svakodnevno osjećaju strah i sram, a duboko u njihovom mentalitetu utkan je ponos, dišpet ili bilo koja druga riječ koja označava radost što pripadaju nečem što je veće, starije, važnije od ljudskih groteska koje su imale obraza ovaj narod dovesti do ruba, do trenutka kad im vlastita zemlja ni zemljaci više ne predstavljaju ništa u utrci za svakodnevni komad kruha. U isto vrijeme dirigenti se šepure na Markovom trgu, visoko iznad Zagreba, iznad prljavih ulica i svaki dan priređuju istu tragikomičnu predstavu koja se neprekidno vrti i pokazuje kolika je razina njihovog nepoštovanja prema onima kojima bi trebali odgovarati, prema onima koji su ih izabrali, prema narodu. Frustracije su velike a razočaranje još veće i narod traži da glave počnu padati. Pošto sam kršćanin i vjera je jako važan dio mog života ne mogu a da se i iz te perspektive ne okrenem prema situaciji u kojoj smo se našli. Mislim da je „kriza morala“ pravi i jedini točan opis situacije u kojoj se naša zemlja našla. Ili možda nije?.... Moral (ćudoređe, ćudorednost) u najširem je smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Neke stvari su postale toliko prihvačene u našoj zemlji(zajednici) da se već mogu svrstati u „moral“. Tako da se mi zapravo držimo svojih moralnih načela jako dobro. Korupcija, priznat ćemo svi, nije kolač u koji samo političari i vlada umaču prste. Počevši od najmanjih poreznih trikova pa do milijunskih prijevara naša je cijela zajednica glavni osumljičenik u toliko hvaljenoj „borbi protiv korupcije“.
U svakom čovjeku, vjerujem, čuči potencijal za posjedovanje jednog korekcijskog alata, nečeg što je sposobno ukazati na pravilniji i ispravniji način kad se lakši put čini previše primamljiv. Ja ga zovem Duh Sveti i u mom životu je prisutan. Ima li nešto više u tome ostavljam vama ali to ne umanjuje činjenicu da promjena koju toliko iščekujemo u ovoj zemlji mora doći iz nas samih. Vjerujem da postoji nevjerojatna snaga u ljudima koji zajedno stanu uz neku ideju i vjerujem da bi nešto novo nastalo, ono staro prvo mora nestati. Novo vino ide u nove mjehove. Iz tog razloga podržavam prosvjed na Markovom trgu u utorak ali još jednom naglašavam da ako smo spremni stat jedni uz druge na prosvjedu i borit se protiv ljudi koji predstavljaju oličenje nepravde, onda moramo bit spremni ujedinit se protiv istih tih nepravdi u nama samima i u našim svakodnevnim životima.
Sve drugo bilo bi licemjerno...
Filip Grujić
