U mnogim je već državama zakonski odobreno regeneracijsko kloniranje. Kažu da reproduktivno kloniranje neće odobriti, no "o tom po tom".

Svaka će tinejdžerka moći imati svojeg klona - malu bebu Klonića (vidi članak o tome kako nastaje klon). Kao da ja sam nisam dovoljan ovome svijetu. Svijet bi bio pametniji kad bi bilo više mene! Moš' mislit'. A, tko bi uopće i bio pravi ja kad bi sve bio ja. Malo mi se to brka sa egocentričnosti.
Možda bi se tek tada ispunila Božja najveća zapovijed da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe. Ne bi valjda bilo moguće da se i tu svi međusobno posvađamo kao klonovi. Svađamo li se mi sa samim sobom? Možda, ako nam savjest dobro funkcionira. Zamislite kakvu će samo savjest imati klon. Hoće li uopće imati duh uz dušu i tijelo? Pitam se što Bog misli o tome.
Ako neće imati savjest možda će barem imati serijski broj, nešto kao KJMBG (K kao Kloniran). Jeste li razmišljali da bi klon sa serijskim brojem 666 mogao biti Antikrist. Ne, nisam lud dok ovo pričam, uostalom rekli su da će klonirati Isusa prema ostacima krvi na marami kojom je obrisao čelo dok je nosio svoj križ. Bez brige, marama se brižno čuva, možda baš za potrebe kloniranja. Jel' možda palo kome na pamet da ukrade tu maramu i spali je? (Ja vam to nisam rekao:).
Ok, šalu na stranu... Zamislite nekoga tko bi bio identičan Isusu, a da to zapravo nije Isus. Bog ima samo jednog Sina - Isusa, a ovaj drugi - AntiIsus bio bi proizvod famozne ljudske tehnologije. No, ne brinite se tjeskobno za sutra jer najgore što vam se može desiti jesu patnje na Zemlji i malo kasnije Pakao. A ako već morate u Pakao onda se barem nauživajte života na Zemlji - barem da jedan dio ima smisla.

Pitanje čovječnosti ne bi trebalo doći u pitanje ako se pita nas ljude. Svakako da nije etički klonirati ljude jer time u samom začetku ljudskog bića u njemu ubijamo sve ono što čovjeka zapravo čini čovjekom.
Gdje su tu mašta i originalnost? Nije li naš Stvoritelj bio toliko originalan da nije stvorio dvije vlati trave koje bi bile identične, a da ne govorimo o dva ista čovjeka. Ali, mi... ljudi... mi smo umjetnici... ali samo za uprskati. Čast izuzecima, oni valjda potvrđuju pravila.

Ozonske rupe nas uništavaju. Danas u visinama tek djeluje freon koji je ispuštan 1970-ih godina. Koliko je danas veće zagađenje nego sedamdesetih godina, ali to nas ne brine. Možda sat povjesti za našu djecu počne sa temom: "Bio jednom ozonski omotač...".
Možda bi si trebali obnoviti stanice da poživimo dovoljno dugo da vidimo propast svijeta uživo. Ja osobno to radije ne bih gledao uživo, draža bi mi bila repriza na nebu ako bih već morao gledati. Biti će to previše strašno. Ljudi će moliti da umru, a smrt će se s njima poigravati.

Pitanje koje se postavlja je: "Što tu možemo učiniti mi - ti i ja?" Možemo li uopće nešto učiniti? Možda ništa jer većina nas misli da smo sami, da smo u manjini. Statistike nam govore (kao i prošla anketa o kloniranju na STEP-ovoj naslovnici) da smo u ogromnoj većini. Jedino su znanstvenici protiv nas što im je valjda i posao, a ono što nama fali je glasnogovornik koji bi nas "glasno" zastupao. Možda je to sam Isus - ili njegov glas već po defaultu ne čujemo.