Film započinje privlačeći nam pozornost na smještanje priče na kraj stoljeća (1799.). Time se, naravno, povezuje s vremenom našeg kraja stoljeća (1999.). Zanimljivo je da ovaj film odražava našu suvremenu potragu za duhovnošću koja je dosta drugačija od one iz 1799. godine. Originalnu priču je zapisao Washington Irving (1783.-1859.), odvjetnik i američki pisac. Živio je u doba kada se društvo odmaklo od primisli na vještice, nadnaravnog i čak Biblije te se primaklo ka znanstvenom i racionalističkom pristupu životu. Irvingov glavni lik u ovoj priči je školski učitelj imena Ichabod, što znači “slava je otišla” . Ichabod je razuman (školski učitelj), ali ima slabost - on je praznovjeran (tj. on vjeruje u nadnaravno). Tu slabost iskorištava njegov ljubomorni prijatelj da bi Ichaboda otjerao iz grada i od osobe za koju je romantično zainteresiran. Poznata Disneyeva crtana verzija je odlično ocrtala ovaj element priče. U adaptaciji priče Tima Burtona iz 1999. godine, smjer priče je u potpunosti promjenjen. Ichabod (ovdje istražitelj zločina) nije nimalo duhovan. On misli da može sve objasniti pomoću znanstvenog pristupa. Kao što je Ichabod bio odraz društva iz 1799., tako je Ichabod sada odraz društva s kraja ovog stoljeća/tisućljeća (1999.).

Potrebno je nešto rada da bi se Ichaboda uvjerilo o životu koji postoji iza logičnog, racionalnog, ne-duhovnog svijeta u kojem se on zaštitio. Ali i to se dešava. Bilo je potrebno nekoliko misterioznih umorstava i iskustava da se Ichaboda izbije iz njegovog sigurnog razmišljanja o životu, ali se dogodilo. Ichabod se susreće licem u lice s vrlo stvarnim prisustvom zla. Ovo odražava naš vlastiti put kao kulture. Susreli smo se licem u lice sa stvarnim zlom, također. I upravo to nas je izbilo iz našeg malog, sigurnog, logičnog svijeta. I, također, bilo je potrebno nekoliko misterioznih smrti da nas se probudi. Holokaust, dva svjetska rata, John F. Kennedy, Martin Luther King, razne pucnjave po srednjim školama. Duhovno zlo nam je vrlo stvarno.

Što je odgovor na ovu novu stvarnost. Za Ichaboda to je bilo israživanje duhovnog. On odražava našu kulturu kada započinje svoju duhovnu potragu. Ispituje sve - crkvu, okultno, Bibliju, svoje snove, svoja prošla iskustva. Poput mnogih ljudi danas, Ichabod počinje stvarati svoj vlastiti oblik duhovnosti. Riječ, dvije o crkvi: U Burtonovoj adaptaciji glavna crkva je vrlo stvarni odraz stanja glavnih denominacijskih crkava u današnjem svijetu. Pohađanje bogoslužja je u opadanju. Mnoge crkve se zatvaraju. Kao što samo ime Ichabod kaže: “slava je otišla” . Ljudi odlaze negdje drugdje za duhovnu prehranu, gladni su, žele više od onog što nude glavne crkve.

Evo nas, dakle, na kraju tisućljeća, pitajući se o duhovnim stvarima. Odlasci na Mjesec nas više ne zanimaju. Odlazak na Mars nas zanima samo ako mislimo da ćemo tamo otkriti nešto o životu. Naši interesi su sada puno dublji. Postali smo više duhovni. Naši duhovni vođe i institucije su nas razočarale. Naši znanstveni pristupi su nam ostavili još više neodgovorenih pitanja. Mi smo duhovno gladni. Mi smo, također, duhovno ranjivi kao što je bio i originalni Ichabod. Odgovor na našu potrebu za usmjerenjem, vjerujem, se može pronaći u Bogu koji će usmjeriti svakoga tko pita. Isus je to rekao ovako: I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Luka 11:9

Ichabod u Bibliji

Kada je vijest o strašnom porazu Izraelaca u bici protiv Filistejaca došla do Šila, Pinhasova žena je bila pred porodom. Kada je čula vijesti da je Kovčeg saveza otet te da je umro njezin svekar i poginuo njezin muž, savila se i rodila (1Sam. 4:19-22). U svojoj velikoj boli nije obraćala pozornost na žene oko sebe, već je djetetu nadjenula ime Ikabod, što znači “nema slave”, govoreći: Otišla je slava od Izraela, i s tim riječima na usnama je izdahnula.