Kršćanstvo svoje ime duguje Isusu Kristu. Isus se rodio u Betlehemu u Judeji, negdje između 6. i 4. godine pr. Kr. u pobožnoj židovskoj obitelji Marije i Josipa, potomaka kralja Davida. Odrastao je u Nazaretu u Galileji, a u tridesetoj je godini kršten u rijeci Jordanu, od proroka zvanog Ivan Krstitelj. Ivan je propovijedao i krštavao ljude u znak pokajanja od grijeha. Naviještao je dolazak većega od sebe.
Isus je nakon svog krštenja okupio oko sebe dvanaestoricu učenika ('apostola') i počeo propovijedati po onom kraju, poučavajući narod i iscjeljujući bolesne. Navijestio je dolazak Božje vladavine i izjavio da se ljudi moraju pokajati za svoje grijehe i vjerovati radosnoj vijesti o Božjem kraljevstvu. Kad je Isus upitao svoje učenike, nakon što su proveli s njime nekoliko mjeseci, tko je on, Petar, njihov vođa, je izjavio: "Ti si Krist" - Pomazanik, Mesija kojeg su Židovi očekivali.
U starosti od 33 godine Isusa su uhvatile, mučile i ubile rimske okupacijske vlasti u suradnji sa židovskim svjetovnim i vjerskim vođama, vjerojatno negdje oko 29-30. godine. Umro je razapet, što je bilo uobičajena smrtna kazna, ali vrlo bolna. Međutim, uskrsnuo je iz groba nakon tri dana, pokazao se nekim sljedbenicama, a također i svojim učenicima i to u mnogim prilikama u sljedećih četrdeset dana, a zatim se vratio svojemu Ocu na nebo.
Kršćani, prema tome, vjeruju u živoga Isusa Krista, a ne u mrtvog heroja. Raspelo i križ postali su simbolom patnji Spasitelja i uskrslog Gospodina. Petak i nedjelja, dani kad je umro i uskrsnuo, postali su 'sveti' dani.

Tko je bio Isus?

Kršćani vjeruju da je Isus Krist, 'Sin Božji" i 'Sin Čovječji' - potpuno ljudsko biće i potpuno božansko, savršeno i bezgrešno. U njemu je Jedini Bog, Stvoritelj neba i zemlje sišao među ljude kako bi ih podigao, spasio, da budu s Bogom. To je utjelovljenje, postignuto njegovim rođenjem kroz majku, djevicu, koja ga je začela Svetim Duhom. Isus je na sebe uzeo ograničenja ljudske naravi. Također je preuzeo odgovornost za grijehe čitavog ljudskog roda, pomirujući Boga s ljudima i ljude s Bogom. To se naziva pomirenje, koje je Isus postigao svojom smrću. Umro je zato da bi uskrsnuo u novi život.
To se naziva uskrsnućem.
Oni koji vjeruju u Isusa nisu samo spašeni od svojih grijeha, nego će uskrsnuti u novi život kad Isus ponovo dođe. U međuvremenu, pomoću svetoga Duha koji živi u njima, vođeni su i primaju snagu na svom životnom putu.

GLAVNA VJEROVANJA

Kršćansko vjerovanje izražava bit kršćanske vjere. Podijeljeno je u tri dijela, na onaj koji se odnosi na Boga, na Isusa Krista i na Svetoga Duha. Poznato 'Vjerovanje apostolsko' koristi se samo u Zapadnim crkvama; Nicejsko vjerovanje se koristi u crkvama širom svijeta, premda Istočna crkva izostavlja izraz 'filoque' (u zagradi).

Nicejsko vjerovanje:

Vjerujemo u jednoga Boga,
Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje,
svega što postoji,
vidljivoga i nevidljivoga.

Vjerujemo u jednoga Gospodina Isusa Krista,
jedinoga Sina Božjega,
vječno rođena od Oca,
Boga od Boga,
Svjetlost od Svjetlosti, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena ne
stvorena, od jednoga Bitka s Ocem.
Kroz njega je sve stvoreno.
Za nas ljude i za naše spasenje sišao je s neba;
silom Svetoga Duha utjelovio se kroz Djevicu Mariju i postao
čovjekom.
Radi nas je raspet pod Poncijem Pilatom,
pretrpio smrt i bio pokopan.
Trećeg je dana uskrsnuo po Pismu: uzašao na nebo i sjedi zdesna
Ocu.
Ponovno će doći u slavi suditi živima i mrtvima, a njegovo će kraljevstvo biti bez kraja.

Vjerujemo u Svetoga Duha, Gospodina, darovaoca života, koji
proizlazi od Oca (i Sina).
Zajedno s Ocem i Sinom štujemo ga i slavimo. On je govorio kroz proroke.

Vjerujemo u jednu svetu, sveopću i apostolsku Crkvu.
Prihvaćamo jedno krštenje za oproštenje grijeha.
Očekujemo uskrsnuće mrtvih i život u svijetu koji će doći.

Apostolsko vjerovanje:

Vjerujem
u Boga,
Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela,
život vječni.
Amen.

ROĐENJE CRKVE

Nakon Isusova uzašašća na nebo svome Ocu, njegovi su se sljedbenici okupili u Jeruzalemu i čekali silazak Svetoga Duha kojeg je Isus obećao. Nakon deset dana, došao je Sveti Duh, a Petar, vođa dvanaestorice apostola, ispunjen novom hrabrošću i snagom, oslovio je okupljeno mnoštvo. Rekao im je da je Isus, kojeg su oni razapeli, a Bog uskrisio iz mrtvih, obećani Mesija, pa ih je pozvao da se odvrate od svojih grijeha i krste u Isusovo ime. Tri tisuće ih je odgovo-rilo na prvo propovijedanje kršćanske poruke i krstilo se.
Crkva se širila iz Jeruzalema, pa je već pri kraju stoljeća bila snažna u Maloj Aziji, Makedoniji, Grčkoj i Rimu. Širenje Crkve je uglavnom zasluga Pavla, prvoga velikog kršćanskog misionara. Pavao je navješćivao radosnu vijest o Isusu Kristu - Evanđelje. Dobro je iskoristio prednost vrlo povoljnog zakona i pravde, što je bio rezultat 'rimskog mira', lako sporazumijevanje po Carstvu što je omogućio grčki jezik i privilegirani položaj kojeg je imala židovska religija.
A crkve, koje je osnovao, nastavile su navješćivati Evanđelje, tako da se pri kraju drugog stoljeća Crkva proširila po svim zemljama Sredozemlja, u Egipat, Sjevernu Afriku, čak u Francusku. Kršćanstvo je pružalo pravi i valjani razlog za život: život na ovome svijetu i nadu u budući.

Crkva diljem svijeta

Uspjeh ipak nije bio bez visoke cijene. Progonstva su postala uobičajena. A ta su progonstva sve češće vodila do svađa i rasprava koje su podijelile i oslabile Crkvu, nekad nenadoknadivo.
Zatim je Milanskim ediktom, kojeg je 313. godine izdao car Konstantin, progonstvo prestalo. Kršćanstvo se otada službeno prihvaćalo i nedugo zatim postalo državnom religijom. S jedne strane, savez Crkve s državom imao je visoku cijenu: do tog su doba kršćani bili progonjena manjina; odsada je bilo korisno biti kršćaninom zbog političkih, ekonomskih i društvenih razloga. S druge strane, savez, najprije u obliku Svetog rimskog imperija i kasnije kroz nacionalne crkve, doveo je do procvata zapadne kršćanske kulture.
Širenjem Svetog rimskog imperija razvila se i moć kršćanskog vjerskog vođe - rimskog pape i patrijarha u Konstantinopolu - i tako je nastala borba za prevlast. Godine 1054. papa je ekskomunicirao patrijarha, a i patrijarh je isto učinio s papom. Time se ozakonilo odvojenje grčkih i latinskih crkvi. Nastala je istočna pravoslavna crkva i rimokatolička crkva, a raskol se naziva Velikim istočno-zapadnim raskolom.

PUT

Kad su učenici zamolili Isusa da ih pouči kako da se mole, on im je dao ovaj uzorak molitve:
Oče naš, koji jesi na nebesima!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Budi volja tvoja kako na nebu
tako i na zemlji!
Kruh naš svagdanji daj nam
danas!
I otpusti nam grijehe naše kako
i mi otpuštamo dužnicima
svojim!
I ne uvedi nas u napast, nego
izbavi nas od zla!
Jer tvoje je kraljevstvo, moć i
slava sada i zauvijek.

Isus je sažeo Zakon u dvije kratke zapovijedi. Te zapovijedi često nazivamo 'Velike zapovijedi'.
"Čuj, Izraele: Gospodin Bog naš jest jedini Bog. Ljubi gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!" Druga je ova: "Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!" Druge zapovijedi veće od ovih nema.

Razdor i rast

Icrkva je, zajedno s ostalim dijelovima Evrope, izronila iz tame srednjega vijeka u svjetlo renesanse. Našla se odjednom suočena s gibanjima osobne i duhovne slobode, nacionalne i pojedinačne nezavisnosti. U razdoblju od 1515-1516. godine u Njemačkoj je mladi redovnik i naučenjak imenom Martin Luther došao do uvjerenja, pripremajući predavanja na temelju Pavlove poslanice Rimljanima, da se spasenje može postići jedino vjerom, a ne dobrim djelima, kako je to naučavala službena Crkva. Kad je bio pozvan na odgovornost, nije se htio podrediti Papinoj vlasti. Počela je reformacija, pokret od kojeg su nastale crkve protestantske tradicije.
Premda kršćanstvo bilježi pad u Evropi i Sjevernoj Americi, ipak ubrzano raste u Africi, Južnoj Americi i nekim dijelovima Azije. Računa se da ima oko 900 milijuna kršćana širom svijeta.

Zajednica vjernika

Kršćani Boga štuju zajedno. Svaka skupina kršćana, koja se redovito okuplja u kući, školskoj dvorani ili na otvorenom prostoru naziva se crkvom. Posebne zgrade u kojima se okupljaju kršćani također se nazivaju crkvama.
Kroz stoljeća je izgradnja crkvi postala važan doprinos umjetničkom i arhitektonskom nasljeđu svijeta. Crkve su obično jedne od najljepših građevina u selima, mjestima i gradovima Evrope, Amerike, Azije i Australije. Tornjevi im dosižu u visine iznad susjednih zgrada, usmjerujući ljude prema Bogu, a velike ukrašene katedrale zapadne kulture mogu se usporediti jedino s velikim ukrašenim hramovima u južnoj Indiji. U crkvu ili katedralu se obično ulazi na zapadna vrata. Na drugom kraju, sučelice zapadnim vratima, nalazi se stol na kojem je postavljen križ, dvije ili šest svijeća, ili samo dvije vaze s cvijećem. Slijeva i zdesna su propovjedaonica i stalak za Bibliju.
Bilo u crkvenoj zgradi ili na nekom drugom mjestu, kršćani se okupljaju da izraze svoje štovanje Bogu, da zajedno uče i učvrste se u svom vjerovanju. Nešto prije svoje smrti, Isus je naredio svojim učenicima da se sjećaju njegove smrti sve do njegova povratka koji će se zbiti na kraju sadašnjeg vremena. I od te Posljednje večeri, kršćani to čine u slavljenju poznatom kao misa, euharistija, sveta pričest ili Gospodnja večera.
Za crkve rimokatoličke ili pravoslavne tradicije to je glavni dio bogosluženja, često se obavlja svakog dana. Time vjernici primaju pomoć od Boga i osjećaju njegovu prisutnost. Izgovaraju se molitve, čita se i tumači odjeljak iz Svetog pisma, posvećuje se kruh i vino koje predstavlja tijelo i krv Isusa Krista. Svećenik zatim dijeli kruh i vino (ili samo kruh) vjernicima koji se okupljaju oko oltara.
U crkvama protestantske tradicije naglasak je drukčiji. Sveta pričest ili gospodnja večera rjeđe se svetkuje: kod nekih svakih četrnaest dana ili mjesečno jednom ili negdje dvaput godišnje. Glavni način na koji vjernici primaju duhovnu hranu dolazi slušanjem Božje riječi i pokornosti tim riječima.

U glavnom bogosluženju nedjeljom, propovijedanje 'Božje riječi' je najvažnije. Izriču se molitve, čitaju se odlomci iz Biblije, pjevaju se kršćanske pjesme i sluša propovijed. Propovjednik završava s pozivom ljudima da saslušanu Božju riječ prihvate.
Kršćani štuju Boga i pojedinačno. Doživljavaju Boga i u svojim skrovitim molitvama i pobožnosti kao i u zajedničkom štovanju s drugim vjernicima.

BOGOSLUŽENJE

Međutim, kršćansko bogosluženje uključuje službu ljudima isto kao i Bogu. Po cijelome svijetu uvijek je bilo poznato da su kršćani djelovali u zdravstvenim i obrazovnim programima kao i u socijalnoj pomoći. Kršćanstvo je religija koja prihvaća svijet, a ne odriče ga se. Bog je stvorio dobar svijet . Čovjek je podlegao napastima i uveo grijeh u svijet. Ali Bog je tako ljubio svijet da je poslao Iskupitelja. Spasenje se postiže Božjim iskupljenjem svijeta, a ne čovjekovim odricanjem od svijeta. Zato kršćani rade za tjelesno i duhovno blagostanje čovječanstva.

SAKRAMENTI

Sakrament je 'vanjski i vidljiv znak unutarnje i duhovne milosti'. Rimokatolička i pravoslavna crkva prihvaćaju sedam sakramenata: krštenje, potvrdu, euharistiju, pokoru, bolesničko pomazanja, sveti red i ženidbu. Protestanti uglavnom prihvaćaju od spomenutih samo dva, vjerujući da ih je Isus posebno naglasio: krštenje i euharistiju - Gospodnju večeru.

SVETO PISMO

Kršćanski kanon svetih spisa poznat kao Biblija, konačno je zaključen između 170. i 220. godine. Pravoslavna i katolička tradicija poznaju 46 knjiga Staroga zavjeta dok većina protestantskih zajednica (kao i židovstvo) smatra da su 39 knjiga božanski nadahute a ostalih 7 knjiga napisanih nakon 300 godine p.n.e naziva apokrifnim knjigama. Sve kršćanske tradicije prepoznaju i dijele 27 knjiga koje sačinjavaju Novi zavjet.
Novi zavjet se sastoji od četiri Evanđelja, Djela apostolskih, pisama apostola Pavla, općih pisama i Ivanovog Otkrivenja. Kršćani vjeruju da je Biblija pisana Božja riječ, koja svjedoči o Isusu, živoj Riječi (Logosu).

Tekst cijele Biblije možete naći na www.hbk.hr/biblija/

KALENDAR BLAGDANA

Kalendar blagdana se donekle (i po datumima i po obimu) razlikuje među različitim kršćanskim tradicijama. Ovo su neki od najčešćih blagdana:
Došašće (Advent) - priprema za dolazak Mesije, Krista.
Božić - proslava Isusova rođenja 25. prosinca (7. siječnja u pravoslavlju).
Korizma - razdoblje duhovne discipline u pripremi za Uskrs.
Tijelovo - svetkovina presvetog Tijela i rvi Kristove
Uskrs - sjećanje na Isusovu smrt i njegovo uskrsnuće.
Uzašašće - proslavlja se Isusovo uzašašće na nebo, 40 dana nakon Uskrsa.
Pedesetnica - označava silazak Svetoga Duha; slavi se pedeseti dan nakon Uskrsa.
Velika i Mala Gospa...

Ovaj tekst je samo pokušaj da se u kratim crtama što jednostavnije predstavi kršćanstvo. Molimo čitatelje da razumiju da ovih nekoliko riječi ne mogu opisati sve pojedinosti i specifičnosti razvoja kršćanstva kroz stoljeća njegova postojanja.