Puno je nemira u svijetu. Naravno, ne samo vidljivih već i tihih, skrivenih, potajnih, koji tinjaju u srcima te samo ponekad pokažu svoju istinsku narav. Puno je praznine u dušama ljudi, puno samoće, puno bijesa i težnje za prihvaćanjem, puno boli, puno nutarnjih ratova, puno neshvaćanja i neprijateljstava. S tim nemirima mnogi žive, mnogi hodaju pustinjama života ne znajući gdje da traže izlaz.

Isus je u pustinji proveo teških 40 dana. Duh Božji odveo ga je u pustinju da ga ojača i pripremi za ono što je imalo slijediti (Mk 1,12), za Njegovo javno djelovanje, propovijedanje te poslije muku i smrt. U korizmi se sjećamo Isusova hoda pustinjom te, trudeći se produbiti odnos s Ocem Nebeskim, dopuštamo da nas ojača teškoćama, da nas vodi putem kojim je Isus kročio, jer sljedbenici smo Kristovi.

Što smo u tih 40 dana učinili za Gospodina? Odrekli se nečega? S kojom namjerom smo to učinili? Bogu za ljubav!? Ako se odričemo odričimo se Bogu za ljubav, ako se ne odričemo činimo to također Bogu za ljubav, jer «ni jedan od vas ne živi samome sebi i ni jedan ne umire samome sebi, jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo» (Rim 14,7-8).

Kao da ponekad zaboravljamo ili zanemarujemo da je Isus sve činio radi nas, jer nas ljubi, te da bi naš stav zahvalnosti bio također sve činiti Njemu za ljubav, Njemu na slavu. No da li se bar ponekad ne događa da ne ljubimo bližnjega kao samoga sebe, već volimo samo sebe, da se ne odričemo radi ljubavi prema Bogu, već radi sebe i nastojanja oko vlastitiog zadovoljstva?
Takva perspektiva uznemiruje nakon što savijest doživi buđenje. Svi težimo miru i radosti, a «to je moguće jedino u čistoj savjesti» (vlč. J. Frkin). Mir za kojim u konačnici težimo je mir duše, nutarnji mir. Kada bi ga svi ljudi svijeta imali ratovi bi bili teško izvedivi. Bili bismo otvoreniji primiti ljubav koja nam treba koliko i biljkama Sunce, ljubav koju nam Bog ionako pruža redovito, no kao i svaki dar trebamo ju htjeti primiti.

Dolazi Uskrs. I taj će dan Sunce u zoru obznaniti da je novi dan na obzoru. A mi, kakvi ćemo mi biti toga jutra? Hoćemo li tog jutra biti isti kao jučer ili će nas Gospodinova ljubav preobraziti?

Nadam se da će snaga uskršnjeg jutra donijeti neku svježu spoznaju. Ipak, pribojavam se i pomisliti hoću li dan kasnije bit ista i hoću li i dalje zabijati Isusu čavle svojom nezahvalnošću, gnjevom, ravnodušnošću ili ću od danas krenuti Njegovim putem, opet nanovo, svjesna da bez Njegove prisutnosti postajem manje čovjek?
Neprijateljstva, svađe i boli neka toga Svetog jutra dožive preobrazbu, neka svako koljeno u svojoj slabosti klekne pred Gospodinom govoreći: Doista si uskrsnuo Isuse! Doista si uskrsnuo!

Mir s Vama!

Iva Beranek