"RUKE UVIS! OKRENITE SE PREMA NAPRIJED! GLAVE DOLJE! NE GLEDAJTE PREMA GORE!"

Tako je u ponedjeljak ujutro počela otmica zrakoplova na liniji Bucaramanga-Bogota u Kolumbiji. Jedna od putnica, Grace Morillo, djelatnica je kolumbijske studentske udruge Unidad Cristiana Universitaria (članice IFES-a - Međunarodne zajednice evanđeoskih studenata). U ljutnji i nevjerici zbog onoga što se događa, Grace se počela žarko moliti tražeći od Boga da sačuva živote, a posebno da zaštiti pilota. "Počela sam moliti u jezicima, druge riječi mi nisu dolazile. Muškarac do mene je sigurno pomislio da sam luda. Bila sam nervozna, ali dok sam molila, osjećala sam se sve mirnijom. Osjećala sam da Gospodin sve ovo dopušta s nekim razlogom.

Nakon tvrdog slijetanja na sklisku pistu u džungli, u malenim čamcima su nas vozili rijekom. Zatim je uslijedila petosatna, vrlo brza vožnja automobilima po prljavim cestama i kroz rječice u kojima je voda bila poprilično visoko. Cijeli dan sam bila vrlo gnjevna na gerilce i nisam s njima razgovarala niti ih gledala. No te večeri, na mjestu gdje smo noćili, dali su nam madrace i rekli da će poštivati naše živote.

Rano ujutro, bolesni i stariji su pušteni, a nas trideset i dvoje smo nastavili, hodajući kroz poljoprivredna područja, džunglu i rječice otprilike četiri do pet sati dnevno, s prekidima kada bismo stali čekali oko tri sata ne znajući zašto. Kada sam spomenula Gospodina jednom mladiću od 15 ili 16 godina, on me upitao: "Jesi li ti katolkinja?" Kad je čuo da sam ja protestantkinja, rekao mi je da je i sam više protestant nego katolik. Njegovi su roditelji protestanti, ali ih nije vidio više od dvije godine otkada se pridružio gerilcima.

Uskoro smo se svi međusobno upoznali i čim su nas gerilci prestali organizirati, imenovali smo vođe i organizirali sve ostalo. Znali smo da će inače vladati kaos – prosječna osoba ne zna kako živjeti u zajednici. Pobrinuli smo se da svi imaju barem ono osnovno i da svi imaju imena i telefonske brojeve svih ostalih tako da u slučaju da netko bude oslobođen može obavijestiti obitelji drugih ljudi.

Okršaje nismo vidjeli niti im se približili i to je bio blagoslov. Bojala sam se da će nas uhvatiti u unakrsnu vatru. Jedne noći, dok smo spavali, srušila se grana, a ja sam pomislila da je to paljba – zvučalo je kao eksplozija. Osjetila sam strah kakav nikad u životu nisam doživjela, osim možda u snovima. Nije to bio strah od smrti, nego od toga kako će se to dogoditi. Trebalo me je puno uvjeravati da se radilo samo o grani.

Svećenik, časna sestra i ja smo svake večeri u pola sedam počinjali molitvu, a časna ju je predvodila. Potreba sviju za Bogom je bila tako očita da su vremena molitve postala poput izvora vode. Svaki put kad smo kretali dalje, pomolili bismo se. Kasnije smo se podijelili u manje grupe, pa je moja grupa, nas devetero, nastavila s molitvom u pola sedam. Bilo je to vrijeme zajedništva s katoličkim vjernicima – u grupi ih je bilo troje. Ostali su bili nominalni katolici koji su osjetili potrebu da iznova ožive svoje vjeru. Naše su molitve uključivale zahvalnost. Čak i u tim teškim situacijama uvijek je bilo razloga za zahvaliti Bogu. Gerilci su se ponekad pridruživali molitivi, a jednom smo svi zajedno jedni drugima zaželjeli mir. Jedini način kako smo to mogli učiniti bio je zato što je Isus platio cijenu.”

Otmica se dogodila 12. travnja 1999., a Grace je puštena 18. lipnja. Na Svjetskoj skupštini Međunarodne zajednice evanđeoskih studenata (IFES) samo mjesec dana kasnije rekla je:

“Vrlo rano mi je postalo evidentno da ono kroz što prolazim nema veze sa mnom. Više se radilo o tome da Kolumbija prolazi kroz takvu situaciju i da će to dotaknuti i vjernike. Ja sam bila svjesna svoje slabosti: večer uoči otmice Gospodin me pozvao na molitvu, ali ja sam bila umorna, pa nisam izvadila Bibliju i tako je nisam imala u svojoj prtljazi. Usprkos mojoj slabosti, Bog me još uvijek poziva, a i sve nas, da se obvežemo stvarnosti oko nas i to ne zbog naših osobnih kvaliteta. Povrh toga, on nas poziva na više predanja i to mene prvu. Gerilci izgledaju tako drukčije od nas, ali oni su vrlo potrebiti ljudi, ljudi koji nisu upoznali pravu, bezuvjetnu ljubav. Oni svijet gledaju samo kroz malu prizmu svoje stvarnosti, a drugu stvarnost ne mogu niti zamisliti. Vjerojatno će umrijeti mladi. Mi moramo učiti kako u našoj zemlji graditi mir i kako biti mirotvorci.

U grupi nikada nisam rekla: “Ja sam protestantkinja i neću moliti te vaše katoličke molitve!” Neki su bili iznenađeni kad su saznali da sam protestantkinja. Bog je to iskoristio da bi svakoga od nas priveo bliže k sebi. Za mene je cijelo ovo iskustvo bio poziv za jedinstvo Crkve. Postoje borbe izvan Crkve (npr. gerilske borbe), ali unutar Crkve ne bismo smjeli ratovati. Osjećam da me Bog pozvao da na praktičan, ne teorijski, način radim na jedinstvu crkve.”

Šesnaest taoca ostalo je u zatočeništvu. Jedan od njih umro je zbog srčanih problema kada su ga gerilci odvodili da dobije stručnu medicinsku pomoć.