Što zapravo učiniti s rezultatima ankete?
Koliko god nas ankete privlačile - bile one o političkim stavovima,
o odnosu prema seksu ili o vjerskim pretpostavkama - kakav je rezultat
tog zanimanja? Nisam siguran da prosječan čitatelj nešto odluči
ili poduzme nakon što okrene sljedeću stranicu novina ili časopisa.
Ankete se nerijetko svedu na jedan od oblika zabave. Eventualno
se izrazi čuđenje, gnušanje ili nevjerica u pogledu nekih od rezultata,
no koliko je to produktivno? Možda su ova pitanja prezahtjevna,
reći će netko. Zašto bi se od anketa očekivalo da potaknu nečije
razmišljanje ili uzrokuju životne promjene? Nije li dovoljno što
one (više ili manje) objektivno otkrivaju mišljenje o nekim značajnim
pitanjima? Da, odgovaram, ali ironija leži u tome što doznajemo
nešto o velikim životnim pitanjima, ali gotovo ništa nas u anketama
ne pokreće da rezultate pripustimo u ograđeno područje vlastitih
poimanja o životu i dopustimo da se možda dogode i neke preinake.
S takvim mislima, upuštam se u komentar ankete čije rezultate možete
pronaći na ovoj stranici. Radi se o proizvoljnom izboru anketnih
pitanja, a nakana mi je ukratko prokomentirati neka od njih, te
vama prepustiti završne misli. Ono što sigurno možete učiniti jest
sve neugodne zaključke pripisati činjenici da su na anketu odgovarali
Amerikanci, te da tim više sve izrečeno nema veze s vama. Međutim,
pitam se, koliko je takva odluka ozbiljna u današnjem vremenu, vremenu
globalizacije. Promotrimo zajedno četiri glavna područja ove ankete.
Kvaliteta života
Prema viđenju Amerikanaca nešto sa životom nije u redu. Gotovo
tri četvrtine njih smatra da su ljudi u trenutku rođenja dobri -
dakle, u sebi imaju potencijal za dobro i počinju sa startne pozicije
dobra. Međutim, čak 51% njih poznaje osobe koji su pokušale samoubojstvo.
Ako ta činjenica ne izgleda zastrašujuće, sjetite se da mnogi zločinci
zlo i nepravdu oko sebe žele riješiti na različite načine, ali mnogi
od njih nikada ne podignu ruku na sebe. Samoubojstvo je izlaz za
one krajnje očajne koje je napustila svaka nada u pomoć. Ima još
mnogo onih koji osjećaju da je život prema njima nepravedan, ali
(još) nisu posegnuli za oduzimanjem vlastitog života. Raskorak između
vjere u dobrotu pri rođenju i osjećaja očaja i bezizlaznosti kod
mnogih je ogroman. Bez obzira na osobni stav, nameće se doista bitno
pitanje: može li se pomoći? I još bitnije: što ja činim da pomognem?
Ne trebamo ići daleko; vjerojatno barem trećina nas u Hrvatskoj
poznaje nekoga tko je pokušao ili će pokušati izvršiti samoubojstvo.
Što činimo da svojem bližnjem - prijatelju ili poznaniku ovaj život
učinimo ljepšim?
Zanimljivo je promotriti uzročnike stresa - pitanje bismo možda
mogli pročitati i ovako: “Što vam je najvažnije u životu?” Čak 44%
ljudi glavni uzrok stresa vidi u pritiscima posla, karijere i novca.
Manje od 20% ispitanika obitelj obilježava kao izvor presudnog stresa.
Po meni, rezultat se zato može protumačiti i tako da on govori sve
manjoj vrijednosti obitelji (čak i bolje nego da je postavljeno
pitanje o najbitnoj stvari u životu).
Istodobno, gotovo dvoje od troje Amerikanaca svjesno je da je danas
daleko teže pronaći pravog partnera - uz toliku slobodu izbora,
toliko različite oblike društvenog života, tolika mjesta gdje se
suprotni (ili isti?) spolovi susreću, potencijale koje nudi zemlja
američkog sna - ljubav se nudi posvuda, a ljudi je pronalaze teže
nego ikada. Bilo bi zgodno razmisliti o tome ima li (i kakve) ta
tendencija povezanosti s različitim pravima na seksualne preferencije.
Međutim, u istoj toj kulturi opčinjenoj seksom, čini se da ispitanici
ipak ne vjeruju da je seks baš toliko bitan. Naime, 62% njih tvrdi
da je seks precijenjen u odnosu na zaista ispunjavajući posao ili
prijateljstvo. Ako je doista tako, hoće li vrijednost “dionica”
seksa pasti ili ćemo i dalje gledati vrtoglavo multipliciranje proizvoda,
reklama, prostora, filmova i predstava u kojima se seks ili (zlo)porabljuje
ili iskorištava više no ijedan drugi aspekt čovjekovog života?
Novac
I u ovom području moguće je ostati zatečen odgovorima ispitanika.
Svaki drugi Amerikanac smatra da su ogromne socijalne razlike između
najviše i najniže klase moralno neispravne. To je zanimljiv podatak
za zemlju u kojoj je sve veći broj beskućnika i prosjaka čije životne
sudbine nemaju prilike ostvariti američki san, a tendencija porasta
tog broja ne prestaje.
Istodobno, tek svaki peti ispitanik drži da je količina novca glavno
mjerilo profesionalnog uspjeha. Teško je procijeniti ovakve rezultate:
moguće je da Amerika postaje sve manje materijalistička, ali i da
ljestvica profesionalnog uspjeha novcu pretpostavlja ugled, moć
i položaj. Naravno, kad bi tri prosječna Amerikanca doživjela da
im poslodavac sreže plaću za 25%, samo bi jedan ostao na tom poslu.
Pomalo je teško zamisliti kako bi na takvu dilemu odgovorili Hrvati
koji često mjesecima rade za ništa jer plaća - nema.
Moral
Ovo je možda najzanimljivije područje ankete i u neku ruku najpreciznije
oslikava moralnu atmosferu u "najnaprednijem" društvu
svijeta. Šest od deset potomaka Jeffersona, Washingtona i Martin
Luther Kinga smatra da su osjećaji toliko bitniji od istine da se
zbog toga čak isplati i posegnuti za laži. Pitanje "How do
you feel about it?" daleko je bliže srcu od zamaranja s istinitošću
nečega. Hoće li uskoro znanstvenici iznositi sve više krivih informacija
da bi zaštitili emocije "običnih" ljudi? Je li opravdano
da političari "dotjeravaju" istinu kako ne bi pretjerano
uznemiravali svoje glasače? Hoće li kršenje jedne od deset Božjih
zapovijedi postati društveno prihvatljivi alat za uređenje odnosa
među ljudima? Tko to određuje kada je laž potrebna?
Dva pitanja s gotovo identičnim rezultatima otkrivaju još jednu
zapanjujuću spoznaju: polovica ispitanih ne smatra da je loše baviti
se nemoralnim mislima ako to ne prijeđe u nemoralne postupke. Recimo,
dok razgovarate sa svojim bračnim partnerom nema ništa loše u tome
da maštate o seksu s kolegicom s posla ili susjedom iz zgrade. Pitanje
vjernosti u tom slučaju postaje suženo na puki mehanizam čina spolnog
odnosa - kao da seks nije ukorijenjen u bogatim predjelima ljudske
mašte, razmišljanja, planiranja i kreativnosti. Dolazimo do gotovo
nevjerojatnog zaključka: nemoralne misli su O.K., a nemoralna djela
nisu - od dva pojma za koje se slažemo da ćemo ih označiti kao "nemoralne"
jednog prihvaćamo, a drugog odbacujemo. Što je tu na kraju uopće
moralno?!
U isto vrijeme gotovo polovica anketiranih duboko vjeruje da ono
što servira televizija o stanju morala u američkom društvu nije
točno. Oni naime misle da je to isto društvo moralnije od tog prikaza.
?!? Koliko će dugo biti tako?
Na kraju, moral u politici. Amerikanci još uvijek ne vjeruju izreci
da "vlast kvari ljude". Više od 50% njih misli da ljudi
u vrhu društva nemaju sklonost biti manje moralni od ostalih. Možda
to objašnjava činjenicu da milijuni Amerikanaca imaju snage, volje
i živaca promatrati predsjedničke kampanje koje traju više od godinu
dana, da vjeruju u snagu političkih promjena čak i onda kada njihov
predsjednik laže i skriva istinu pred cijelom zemljom... No, možda
je to bilo zbog brige za njihove osjećaja.
Vjera
Ne bez ironije rekao bih da Amerikanci svoj ovozemaljski život
ne doživljavaju kao "raj na zemlji" jer 81% njih vjeruje
u neki oblik postojanja nakon smrti. Šteta je što to pitanje nije
malo preciznije definirano, ali i ovako upućuje na davno poznatu
činjenicu: koliko god društvo bilo napredno ili nazadno, koliko
god tehnologija bila prisutna u svakodnevnici, koliko god čovjek
ovladavao prirodom, u svojoj nutrini on se ipak ne može pomiriti
da sa smrću sve završava. Mora postojati još nešto, mora postojati
nešto bolje!
Zanimljivo je ipak opaziti da "supermarket mentalitet"
nije posve obuzeo ispitanike. Skoro svaka druga osoba ipak ne vjeruje
da bi najbolja religija bila "potrošačka košarica" u kojoj
bi bilo po nekoliko artikala sa svake police. New Age razmišljanju
će ipak trebati još malo vremena da u to uvjeri američki puk nastao
na "kršćanskim zasadima", ali da će mu to uspijevati,
izgleda da nije upitno.
I konačno, poslastica - molitva. Osam od deset Amerikanaca upražnjava
molitvu i to nije neko iznenađenje. Ono što postavlja upitnik nad
smislenošću te vjerske discipline jest podatak da praktički polovica
moli bez nade u nekakvu nagradu. Možda se može činiti da je molitva
s očekivanjem nagrade pragmatična i u nekom smislu "neduhovna",
ali čemu molitva ako ne vjerujete da će nešto izazvati promjenu
u vašem životu ukoliko se molite nekomu ili nečemu? Koliko su i
naše molitve mehaničke, izrečene tek reda ili navike radi? Koliko
se nadamo da molitvom ostvarujemo dodir s duhovnom stvarnošću gdje
postoji Netko kome je stalo do nas?
Zaključak
Na početku ovog komentara pitao sam: "Što učiniti s rezultatima?"
Pitanje ostaje, ali nadam se da ste ga barem spremni postaviti.
Bilo bi još bolje kada bi vas vaši odgovori na ova ista pitanja
naveli da preispitate i promijenite ovaj život. U anketama ipak
nisu najvažnije brojke nego stavovi i mišljenja koji čine brojne
ljudske živote. Autor ovih redaka vjeruje u kršćanskog Boga kojemu
je itekako stalo do toga da ti ljudski životi budu kvalitetno ispunjeni
i oplemenjeni. Zato, olovku u ruke i anketirajte - sebe. I razmislite
što vaši odgovori znače. |
