Devetnaestostoljetna i dvadesetostoljetna filozofija uvelike je egzistencijalna filozofija. To – pojednostavljeno rečeno – znači da predmet spoznajnog nije više toliko esencija nego egzistencija. Drugim riječima, dolazi do svojevrsnog okreta od racionalističkog načina mišljenja koje izjednačuje zbilju s objektom mišljenja prema neposrednom iskušavanju zbilje s naglaskom na nutarnjem i osobnom karakteru čovjekova iskustva.
To nadalje znači da egzistencijalni mislilac ne može imati učenike u uobičajenom smislu. On ne može posredovati nekakve ideje. On može u učeniku jedino neizravnim posredovanjem izazvati egzistencijalno stanje ili osobno iskustvo iz kojega onda učenik može misliti i djelovati. Nadalje, egistencijalnom misliocu su potrebni posebni oblici iskazivanja jer neposredno iskustvo ili osobnu egzistenciju nije moguće iskazati tradicionalnim filozofijskim pojmovljem. Stoga se, primjerice, Nietzsche i Kierkegaard služe paradoksima i ironijom, Heidegger mješavinom psiholoških i ontoloških pojmova, Jaspers pak onim što naziva znamenkama, Bergson raznim slikama itd. Riječju, filozofija se počela pretakati u književnost. Međutim, kasnije u postmoderni to je pretakanje dovelo je do onoga što R. Rorty naziva poetizirana kultura. Mjesto teorije i filozofije zauzela je pripovijest, odnosno roman, ali ne kao sredstvo traganja za Istinom, ne kao pobuđivanje za egzistencijalnim iskustvom Istine, nego kao projekt liberalne utopije. Književnost je počela zamjenjivati religiju, filozofiju pa čak i znanost u procesu samoostvarenja čovjeka.
Istodobno je nedvojbeno da je jedno od temeljnih ljudskih iskustava iskustvo patnje. «Od čega si nas to spasio, Nazarećanine?» uzviknuo je nakon Drugog svjetskog rata prognanik iz Istočne Njemačke sjedeći na klupi ispred zgrade Caritasa u zapadnom Berlinu. Štoviše, na temelju povijesnog iskustva možemo ustvrditi da je čovjek homo patiens. Povežemo li tu činjenicu s prethodno spomenutim – da uporište za spoznaju valja tražiti i u samoj ljudskoj egzistenciji te da su takva traganja najasnije prikazana u književnim djelima – čini se sasvim opravdanim o teodicejskoj problematici (teodicejsko pitanje u užem smislu, kao pitanje o Bogu i patnji, nastalo je zapravo preklapanjem grčkog filozofijskog pitanja o umnom redu svijeta i biblijsko-kršćanskog pitanja o svemogućem Bogu stvoritelju koji stvara svijet iz ničega) progovoriti osluškujući što su o tome rekli, odnosno napisali književnici. To ću učiniti kratko se osvrćući na romane Braća Karamozovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i Kuga Alberta Camusa, iako se – to valja napomenuti – u romanu Thomasa Manna Doktor Faustus također radi o svojevrsnoj romanesknoj artikulacija teodicejske problematike. Naime, Adrian Leverkuhn – tako se zove glavni lik – poticaj za zborsko-simfonijsko djelo Jadikovke doktora Faustusa dobiva u trenutku kada mu umire, napadnut odvratnom bolešću, nečak Nepomuk. Anđeoski dječak čije je predivne večernje molitve slušao s velikim udivljenjem.
On nam je otet, to neviđeno milo biće oteto je s ove zemlje – oh, moj Bože, kako tražim neke blage riječi za tu najneshvatljiviju okrutnost kojoj sam ikad bio svjedok i koja još i danas baca moje srce u iskušenje da digne gorke optužbe – dapače, da se pobuni protiv takve okrutnosti. Kao da ga je zgrabilo nešto stravično divlje i bjesomučno (...), lamentira pripovjedač.
Upravo smrt nevine djece građa je na kojoj teodicejsku problematiku artikuliraju Dostojevski i Camus. No, da bi nam teodicejska problematika u spomenutim romanima bila jasnija, samo kratko o njezinim teološkim početcima. Teodicejska problematika u užem smislu – misaono nastojanje kojim se pokušava opravdati Božju dobrotu, pravednost i svemoć sučelice zlu i patnji prisutnima u povijesti i stvorenju – prisutna je već u Augustina i patrističkoj tradiciji. Ipak, ona se u povijesti teologije detektira tek u novovjekovlju, i to pojavom Leibnizova djela Teodicejski ogled o Božjoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla, 1710. Prema Leibnizu Bog u svojoj bezgraničnoj ljubavi i dobroti kreira najbolji mogući svijet koji u sebi uključuje i postojanje zla, budući da svijet koji bi bio u potpunosti savršen logički nije moguć. Naime, svijet identičan samome Bogu bio bi sam Bog. Stoga Leibniz ističe da postoje tri tipa zla: metafizičko zlo (nesavršenost svijeta u cjelini), prirodno zlo (patnje uzrokovane bolešću ili prirodnim nepogodama) i moralno zlo (grijeh). Prva dva tipa nužna su jer bi bez njihova postojanja svijet bio zapravo gori no što jest (tu se Leibnizova misao temelji na tezi o finalnom, većem dobru), dok treći tip zla Bog ne želi, ali ga dopušta zbog većeg dobra što ga donosi postojanje slobodne volje, a koje podrazumijeva i njezinu zlouporabu. Očito je da je Leibnizova teodiceja s obzirom na čovjekovu slobodnu volju također teleološka: sloboda je nužna za moralni i osobni razvitak čovječanstva, a zlo se javlja kao negativna popratna pojava čije će postojanje biti opravdano u budućnosti. Imajući, dakle, na umu ovakvu teološku teodiceju, bit će nam jasnija njezina književna obrada u Dostojevskog i Camusa.
<1> Problem Boga i patnje u romanima Dostojevskog i Camusa
