Sa vizualnom jednostavnošću pozornice, boja i projekcijskog platna (na kojem se vrte riječi pjesama) Hillsong je na zagrebačkom koncertu 13.09.'11., u organizaciji riječkog Bono Recordsa, predstavio svoj novi album „God is able“ i unplugged verziju „Chapel“. Albume su u simpatično duhovitoj maniri na samom početku podijelili nekolicini sretnika, skupa sa nekoliko majica od kojih je jedna bila sa potpisom svih članova benda. Zatim su najavili kako će cijeli koncert biti u slavljeničkom tonu i kako „danas žele uzdići ime nad svim imenima“. Uzevši u obzir da nikada prije nisam bio na koncertu nekog kršćanskog benda, nisam bio siguran što očekivati.
Sam koncert se može podijeliti u tri dijela. U prvih 55 minuta su svirane pjesme sa novog albuma „God is able“, od čega je zadnjih nekoliko bilo sa unplugged albuma „Chapel“. Zatim je uslijedilo 25 minuta pričanja o prispodobi sa slijepcem/gubavcem, te nadovezivanje tri zanimljive priče na prispodobu kojima su željeli pokazati kako Bogu ništa nije nemoguće, bez obzira koliko se nama to činilo i kratke molitve. Dok su u zadnjih 50 minuta svirali najpoznatije pjesme i time do kraja oduševili okupljene ljude.
Hillsong kao izvođač definitivno opravdava svoj ugled. Sve što sviraju odsviraju metronomski točno, komunikacija s publikom je izvrsna, znaju kako posložiti repertoar – kada dizati atmosferu, kada održavati na istoj razini i kada ubaciti priče...Uglavnom, sve što se od profesionalaca i očekuje. Jedina prava zamjerka je razglas. Iako u Hillsongu gotovo konstantno pjevaju tri vokala, prvih pola sata sam čuo samo glavni (iako sam stajao na sredini dvorane). Vokali se jasno mogu čuti samo uz jedan do dva instrumenta.
Hillsong je prvenstveno slavljenički bend i kao takav vjerujem kako se ne može svidjeti krugu ljudi koji nisu u vjeri, prvenstveno zbog riječi pjesama. Svi oni u vjeri su za 80 kn imali priliku uživati u nešto više od dva sata čistog slavlja. A za sve one koji jesu u vjeri, ali misle da u ovom bendu nema ničeg posebno (poput mene), ovo je bila prilika da shvate kako ovaj bend ima blagoslov Gospodnji. Niti na jednom drugom koncertu nisam zatvorio oči, pognuo glavu i ispustio toliko suza za vrijeme molitve (molitve na drugim koncertima nije ni bilo), iako sam se svim silama trudio učiniti suprotno (ovo je meni teško priznati jer ne pokazujem previše emocija u blizini stranih ljudi). Više ništa nije bilo bitno – bend, ljudi, glazba, dvorana, razglas. Bilo je bitno samo jedno: On me dotaknuo i od tog trenutka do kraja koncerta moj doživljaj se potpuno promijenio. To više nije bio koncert. Osjetio sam slavlje.
I za kraj, zaključujem: možda vam se Hillsong neće svidjeti, možda su vam njihovi tekstovi na neki način odbojni ili previše direktni, možda vam njihova glazba nije ništa posebno. Ali dođite na koncert i On će vas dotaknuti. Jer na kraju, to nije koncert – to je slavlje!
Adlan Čehobašić
