Sjećam se trenutka kada sam rekla prijateljicama da si nikada neću dopustiti da me partner zlostavlja. Bilo je to u prvom razredu srednje škole. Smatrala sam da ću se znati „obraniti“ ako mi se ikada dogodi takva situacija i da ću to znati uspješno riješiti.
Danas, nekoliko godina poslije, iza sebe imam vezu koja je doživjela nasilje. Nažalost, nije bilo onako kako sam očekivala, nisam se znala „obraniti“ i nisam se znala snaći u situaciji koja mi se dogodila. Ipak, iz toga sam nešto pozitivno naučila i danas sa sigurnošću mogu reći: Više si nikada neću dopustiti da mi se dogodi isto.
S tim dečkom sam bila u vezi tri godine. Mogla bih reći da je godinu dana sve bilo u redu, iako su i tada postojali znakovi nasilničkog ponašanja, samo ih ja nisam znala prepoznati ili bih sebi objašnjavala da određena doza ljubomore ili to što on stalno provjerava moj mobitel nije ništa strašno. Bila mi je to prva ozbiljna veza i bila sam „zagrijana“ za njega, tako da si, iako sam uočavala znakove nasilja, nisam to željela priznati u nadi da sve bude bolje. Prvi veći problemi pojavili su se kada sam se upisala na fakultet. Svi oko mene bili su sretni osim njega. Kada sam ga upitala zašto se ne veseli tom važnom koraku u mom životu odgovorio je da ću često biti u Zagrebu i tko zna što ću raditi njemu iza leđa. Iskreno, šokiralo me to, ali opet sam vjerovala da bude bolje. Zatim su se problemi javili kad sam krenula u autoškolu. Njegovo objašnjenje je bilo da ću naučiti voziti auto i tko zna kamo ići bez njegova znanja. I to sam nekako pregurala.
Više...
