"… Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah žedan i ne dadoste mi piti; bijah putnik i ne primiste me; go, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me." … "Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih." Isus
Okupismo se u petak, 23.4., u 17 sati u prostoru STEP-a, gdje sam malo zakasnila i kao što to inače bude, upala unutra nasumično, a cijeli krug ljudi me prijekorno pogledao držeći u rukama pokidane toaletne papire
, u svrhu igre upoznavanja. Svatko je morao reći onoliko stvari o sebi koliko je papira uzeo. Neke od tih ljudi već dobro znam sa STEP-a, a neki su bili novi, i bilo mi je drago što ćemo skupa biti beskućnici. Nakon što smo svi rekli nešto bitno o sebi da se upoznamo (uvijek kad se igraju te igre gdje treba reći neku svoju duboku mračnu tajnu pred potpunim neznancima, svi se maksimalno trude reći otkud su, što studiraju, što najviše vole jesti i kako im se zovu kućni ljubimci) predali smo svoj beskućnički budžet za vikend od 40 kuna u pouzdane ruke i uputili se do dućana po večeru. E sad, 40 kuna za cijeli vikend je po nekima i preveliki iznos ako smo već odlučili živjeti kao beskućnici, ali kad raspodijelite to na 2 dana ostanete pomalo gladni, bar ja, ali tako i treba. Zato sve što pojedete odjednom ima najbolji okus na svijetu :o)
Poanta ovog vikenda nije prije svega da mi kampiramo u STEP prostoru i glumimo da se suživljavamo u stvarni život beskućnika, što je nemoguće, pogotovo s obzirom da smo mi imali topli prostor gdje možemo spavati na miru, i najbitnije, jedni druge. Poanta je bila da se informiramo o beskućnicima, pokušamo ih razumijeti i izgraditi neke stavove koji će utjecati na naše živote.
Prije večere gospođa Zorana Uzelac iz Gradskog ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb nam je održala odličnu prezentaciju o stanju beskućnika u Hrvatskoj, gdje je za mene najšokantnije bilo da ova jako osjetljiva društvena skupina uopće nije priznata pred zakonom. Što to znači? To znači da zakonom uopće nije određeno tko točno spada u kategoriju "beskućnik" pa im se tako nažalost otežava pružanje pomoći. Također me iznenadilo da u Zagrebu ima i nekoliko stotina beskućnika, te sam se zapitala gdje se tolika masa ljudi skriva, jer ih obično viđam puno manje (u desecima), a i teško je odrediti samo pogledom imaju li kuću. U prihvatilište ih stane osamdesetak. Teško je bilo popamtiti mnoge statistike s predavanja, no pretpostavljam da je i njima bilo teško što su pogubljeni među svim tim brojevima. Također me iznenadilo da je stupanj međusobne solidarnosti među njima jako nizak, iako kad sada razmišljam o tome ima više logike. Međutim, očekivala sam da će bar oni koji su toliko ugroženi suosjećati jedni s drugima i pomagati si, kao što smo si mi pomagali tijekom vikenda, dijeleći novac za hranu jedni s drugima.
Mislim da smo se svi zapitali i što je s onima koji imaju obitelji, na primjer i po nekoliko djece koji žive samostalno, ili čak supružnike, a ipak su na cesti. Nije mi ni na kraj pameti suditi ljude i pitati se zašto njihova rodbina ne poduzme nešto, što bi bilo ljudski, jednostavno me žalosti što ima toliko loših odnosa među ljudima.
Sljedeći dan smo ujutro otišli pomagati jednom beskućniku koji prodaje "Ulične svjetiljke", časopis za beskućnike, u Ilici blizu trga bana Jelačića. Polovina zarade ide beskućnicima, a pola za tiskanje. Čovjek je k'o navijen, priča sto na sat i super se drži. Časopis je također jako koristan i dobro koncipiran, jako su mi se svidjeli oglasi koje su dali beskućnici gdje nude svoje usluge što se tiče raznih poslova kao na primjer kućni popravci, održavanje vrta i slično. Svako je dobio desetak časopisa i raštrkali smo se uokolo. Strategija koja meni uglavnom nije uspijevala je ići od čovjeka od čovjeka i pitati ih da li ih zanima časopis. Mada je Daniel koji je bio sa mnom u paru imao sreće i tako. Zato je poslije upalila moja strategija koju sam pokrala od našeg šefa-beskućnika, gdje u principu stojiš na mjestu gdje prolazi puno ljudi, ništa ne radiš i pustiš ih da ti sami dođu. To izgleda kao prilično loša strategija jer se zapravo uopće ne trudiš privući ljude, ali s druge strane ljudi se često naljute ili naživciraju kad im netko prilazi na ulici i trati njihovo dragocjeno vrijeme te znaju biti i dosta neugodni, pa makar to bilo u dobru svrhu. Ovako dolaze ako žele te su mi u samo nekoliko minuta koliko sam stajala tamo prišle dvije osobe, od kojih je jedna gospođa čak rekla da i sama planira uskoro napraviti nešto da pomogne beskućnicima.
Popodne smo išli u javnu kuhinju u samostan u Jukićevoj ulici, gdje smo Aleksandra i ja počistile neko spremište tako da smo nosile teške drvene palete i davile se u prašini, dok su dečki rezali kupus i prali rublje, tako da smo usput i prkosili rodnim stereotipima, što je bilo vrlo zabavno. Poslije smo otišle brisati suđe i prati ogromni pod kuhinje. Osjećala sam se pepeljugasto, ali odlično.
Super je raditi jer poslije budeš lijepo umoran i zaspiš bez misli, bar teoretski. Ja sam popila kavu i ostala budna do četiri, i tu je bilo svakakvih razgovora sa “su-beskućnicima” iz STEP-a kad smo se vratili u prostor i zajedno večerali. Primijetih da za beskućnike vrijedi osnovno načelo zajedništva - kad bi svi skupa surađivali i udružili se, svima bi bilo bolje, a da je svaki čovjek sam za sebe bilo bi mu teže, što se vidi kod hrane, jer ako kupujemo kruh i sir i salamu za sve dođe jeftinije nego da svako posebno kupuje za sebe :) Dakle sebičnost 0 bodova, altruizam 1.
Sljedeće jutro smo prošetali i propjevali gradom, te na kraju otišli u Caritas gdje se gospodin Boris Peterlin potrudio doći samo zbog nas u nedjelju i to za vrijeme ručka. Pričali smo o tome kako bi mogli ubuduće pomagati u borbi protiv siromaštva i koje se akcije spremaju.
Sve u svemu, bilo mi je super na vikendu, baš sam se osjećala korisno i preporučam svima koji stalno pričaju kako je društvo grozno i kako se ništa ne može popraviti niti ikome pomoći, i kako su svi pokvareni, a sami ništa ne rade iako imaju i slobodnog vremena i dobrih namjera. Dakle, samo treba napraviti prvi korak. To je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za Čovjeka.
